Foto: Shutterstock
Glad. Siromaštvo. Bolest. Rekli bi mnogi, „svugdje ima toga“. No postoje zemlje u kojima roditelji zbog siromaštva djecu ostavljaju u sirotištu, poklanjaju ih drugim obiteljima, čak i bacaju u smeće. Zemlje u kojima su glad, bolest i očaj dio svakodnevice. Zemlje u kojima je život sveden na borbu za preživljavanje. Takva je i stvarnost Venezuele, južnoameričke zemlje u kojoj djeluje misionarka s. Ljilja Lončar. Sestra Ljilja poslala nam je potresno svjedočanstvo samohrane majke Barbare i tako nam približila stvarnost ljudi koji nemaju ono osnovno što je potrebno za dostojanstven život. Ovako piše s. Ljilja:
Barbara je učiteljica razredne nastave. Smirena, radišna i odgovorna osoba s dugogodišnjim iskustvom ravnateljice u nekoliko škola. Praktična je vjernica katolkinja. Ranije je umirovljena jer nije politički podobna. Uz to je i samohrana majka. Bila je u braku, no muž ju je ostavio nakon godinu dana. Više se nije udavala. Ima jednu kćer kojoj se je u potpunosti posvetila. Njezina je kćer studentica medicine. Trenutno je na četvrtoj godini studija. Majka živi na otoku, a kćer studira u Caracasu.
U mirovini je. Prima 11 milijuna bolivara (24 kune). Njezina je mirovina jako dobra u usporedbi s drugima koje su i u pola manje. Barbara radi kao voditeljica četiri centra udruge „Zdenac“. Vrlo je odgovorna, marljiva i pravedna. Ima smiren i čvrst stav i pristup. Unatoč teškim i kompleksnim okolnostima koje jako otežavaju rad, Barbara uspijeva ravnati svime, kako bi sve bilo onako kako treba biti. Od Zdenca prima mjesečnu naknadu za troškove prijevoza i hrane, što je puno vise nego li plaća najskupljeg specijaliste u bolnici na otoku. Ipak ne uspijeva nabaviti osnovne stvari za svoju studenticu. Jedva joj plati smještaj i hranu.
Kada sam ju jednom u razgovoru upitala trpi li ona glad, otvorile smo temu o kojoj ona i nije toliko govorila. Rekla je da Bog uvijek providi za osnovno. Na moju primjedbu da je previše mršava u odnosu na prošlu godinu, Barbara je odgovorila da jede, ali vrlo malo. Jasno, jer nema što za jesti. Nastavila je priču da kćerka treba kupiti osnovne stvari za praksu u bolnici: slušalice, rukavice i neke druge stvari. Naizgled malen i jeftin pribor. Skuplja svaki bolivar da joj kupi to osnovno kako bi mogla nastaviti sa studijem i praksom. Pola se godine muči s tim. Svaki se tjedan cijene povećavaju i dosežu duplo veću cijenu. Umjesto da bude bliže svojemu cilju, ona je sve dalje. Tada je naglo zašutjela i tiho zaplakala. Neko smo vrijeme ostale u tišini. Duboko sam disala da ne zaplačem.
Nastavila je: „Ah, što možemo. Bog će providjeti.“ Plakala sam kada je otišla od mene. Barbara je slika dobrih, poštenih i marljivih osoba, koje se bore s divovskom krizom. Ustraju unatoč svojoj nemoći, uzdajući se u Božju pomoć. Svojim doprinosima, dragi moji, brišete suze stotinama majki i očeva, koji dijele Barbarinu sudbinu, čak i još težu.
U poniznosti zahvalite Bogu što po vama siti gladnoga, oblači gologa, liječi bolesna i vraća vjeru i nadu u Božju providnost.
S ljubavlju i računajući na vaše molitve,
Vaša s. Ljilja, misionarka milosrđa
Svatko od nas ima priliku nekome olakšati život. Potičemo stoga i sve vas da, u skladu sa svojim mogućnostima, podržite i pomognete rad udruge „Zdenac“ i tako nekome vratite vjeru i nadu u bolje sutra.
Oni koji to žele, donaciju mogu uplatiti na račun Udruge:
Udruga Zdenac
Ante Petravića 1
21000 Split
Žiro račun (IBAN):
HR7923300031100166170
Splitska banka
Uplata iz drugih država:
Devizni račun: 20016000001
SWIFT SOGEHR22
IBAN: HR7923300031100166170
Više o radu Udruge možete saznati ovdje.
Hvala svima! 😊
Priredila Gabriela Jurković; Book.hr
