Foto: Shutterstock
Je li ubiti grijeh koji vrijeđa Boga ili pogođenoga
»Rečeno je: „Ne ubij”.
Kojoj od dvije skupine zapovijedi pripada ova? Kažete: „Drugoj”? Jeste li sigurni? Još vas pitam: je li ubiti grijeh koji vrijeđa Boga ili pogođenoga? Kažete? „Pogođenog”? Jeste li i u toj stvari sigurni? I još vas pitam: zar se radi samo o grijehu ubojstva? Činite li ubijajući samo taj jedini grijeh? Kažete: „Samo taj”? Nitko ne sumnja u to? Kažite glasno svoje odgovore. Neka jedan govori za sve vas. Ja ću čekati.«
I Isus se prigne da pomiluje jednu curicu koja je došla blizu njega i koja ga gleda zanesena, zaboravivši čak i grickati jabuku koju joj je dala majka da je zadrži mirnom.
Poslušajmo, kako bismo mogli otići k Bogu prosvijetljeni
Diže se jedan dostojanstven starac i kaže: »Poslušaj, Učitelju. Ja sam stari upravitelj sinagoge pa su mi rekli neka govorim u ime sviju. Eto govorim. Čini mi se i čini nam se, da smo pravo odgovorili i prema onome što su nas naučili. Temeljim svoju sigurnost na poglavlju Zakona o ubojstvu i udarcima. Ali ti znaš zašto smo došli: da budemo poučeni, jer u Tebi priznajemo Mudrost i Istinu. Ako se dakle varam, prosvijetli moju tminu, kako bi stari sluga otišao k svome Kralju zaodjeven svjetlošću. A kao što meni, to učini i ovima koji su od mojega stada, a koji su došli sa svojim pastirom da piju s ‘Izvora Života’, i naklanja se prije negoli će sjesti s najvećim poštovanjem.
»Tko si ti, oče?«
»Kleofa iz Emausa, tvoj sluga.«
»Ne moj: Onoga koji me je poslao, jer Ocu treba dati svaku prednost i svaku ljubav na Nebu, na zemlji i u srcima. I prvi koji mu daje tu čast jest njegova Riječ koja prima i prikazuje, na stolu bez mane, srca dobrih kao što čini svećenik s prinesenim hljebovima. Ali poslušaj, Kleofa, da bi mogao poći k Bogu sav prosvijetljen kako je tvoja sveta želja.
Postoje samo ljudi stvoreni od jednog Jedinoga, svi su zato jednaki
Da se izmjeri neki grijeh, potrebno je misliti na okolnosti koje mu prethode, koje ga pripravljaju, opravdavaju, objašnjavaju. „Koga sam udario? Što sam udario? Gdje sam udario? Kojim sredstvima sam udario? Zašto sam udario? Kako sam udario? Kada sam udario?”: to se mora pitati onaj koji je ubio prije negoli stane pred Boga da u njega traži oproštenje.
„Koga sam udario?”
Čovjeka. Kažem: čovjeka. Ne mislim niti uzimam u obzir je li bogat ili je siromah, je li slobodan ili je rob. Za mene ne postoje robovi ili mogućnici. Postoje samo ljudi stvoreni od jednog Jedinoga, pa su zato svi jednaki. Doista, pred Božjim veličanstvom i najmoćniji samovladar zemlje je prah. I u njegovim i u mojim očima ne postoji nego jedno ropstvo: ropstvo grijeha i zato pod Sotonom.
Stari Zakon razlikuje slobodne od robova i cjepidlači između umorstva odjednom i umorstva kad je čovjek ostavljen da još živi jedan ili dva dana, a tako i je li noseća žena dovedena do smrti zbog udaraca ili je ubijen samo njezin plod. Ali to je bilo rečeno kad je savršena svjetlost još bila daleko. Sad je među vama i kaže: „Griješi tko god smrtno udari svog bližnjega”. I ne griješi samo protiv čovjeka, nego i protiv Boga.
Tko je čovjek? Stvorenje najdraže Bogu
Tko je čovjek? Čovjek je vrhunsko stvorenje što ga je Bog stvorio da bude kralj u stvorenom svijetu, stvoreno na njegovu sliku i priliku, davši mu sličnost s obzirom na duh, a sliku, tu savršenu sliku, vukući je iz svoje savršene misli. Gledajte po zraku, po zemlji i u vodama. Vidite li možda neku životinju ili neku biljku koje bi bile jednake čovjeku, kako god bile lijepe? Životinja trči, jede, pije, spava, rađa, radi, pjeva, leti, gmiže, penje se. Ali nema govora. I čovjek zna trčati i skakati i u skoku je tako okretan da se natječe s pticom; znade plivati i u plivanju je tako brz, te izgleda da je riba: zna klizati i izgleda kao gmizavac; zna se penjati i nalik je majmunu; zna pjevati i čini se da je ptica. Zna rađati i razmnožavati se. Ali osim toga zna govoriti.
I ne kažite: „Svaka životinja ima svoj govor”. Jest, jedna muče, druga bleji, treća reve, druga cvrkuće, druga ćurliče, ali od prvog do zadnjeg goveda uvijek će imati isto i jedino mukanje i tako će ovca blejati do konca svijeta i magarac će revati kako je revao prvi i vrabac će uvijek govoriti svoj kratki cvrkut, dok će ševa i slavuj izricati isti himan, ševa suncu, a slavuj zvjezdanoj noći, makar bio i posljednji dan zemlje, onako kako su pozdravljali prvo sunce i prvu noć zemlje. Naprotiv čovjek, pošto nema samo grlo i jezik nego splet živaca koji se skupljaju u mozgu, centru razuma, zna hvatati nove utiske, i razmišljati o njima i dati im ime.
Adam je svog prijatelja nazvao pas, a onoga koji mu se pričinja najsličnijim po gustoj kosi uspravnoj iznad lica koje je jedva imalo bradu nazvao je lav. Janje koje ga je pozdravljalo umiljato prozvao je ovca, a pticom je nazvao onaj cvijet perja koji je letio kao leptir ali je izricao ljupki pjev što ga leptir nema. A onda, kroz stoljeća, Adamovi sinovi stvarali su uvijek nova imena malo pomalo kako su „upoznavali” djela Božja u stvorovima ili kako su, zbog božanske iskre koja je u čovjeku, rađali ne samo djecu nego i stvarali stvari korisne ili štetne samoj djeci, prema tome jesu li bili s Bogom ili protiv Boga. S Bogom su oni koji stvaraju i rade dobre stvari. Protiv Boga su oni koji stvaraju zle stvari na štetu bližnjemu. Bog osvećuje svoju djecu koju muči čovjekov stvaralački um.
Čovjek je dakle stvorenje što ga Bog osobito ljubi. Premda je sada grešan, još uvijek je stvorenje Njemu najdraže. I o tome svjedoči činjenica da je poslao istu svoju Riječ, ne anđela, ne arkanđela, ne keruba, ne serafa, poslao je svoju Riječ, obukavši je u ljudsko tijelo da bi spasio čovjeka. Nije tu haljinu smatrao nedostojnom da učini sposobnim za trpljenje i ispaštanje Onoga koji, pošto je kao i On prečisti duh, ne bi mogao trpjeti i ispaštati čovjekovu krivicu.
Otac mi je rekao: „Bit ćeš čovjek: Čovjek. Ja sam bio napravio jednoga. Savršena kao što je sve što Ja činim. Njemu je bio namijenjen jedan ugodan život, jedno veoma blago usnuće, blaženo probuđenje, veoma blaženo vječno prebivanje u mom nebeskom Raju.
Ali, Ti znaš, u taj Raj ne može ući ono što je okaljano, jer u njemu imamo prijestolje Ja-Mi, Jedan i Trojstveni Bog. A pred njima može stajati samo svetost. Ja sam Onaj koji jesam. Moju božansku narav, našu tajanstvenu bit mogu poznati samo oni koji su bez ljage. Međutim čovjek je u Adamu i po Adamu prljav. Idi. Očisti ga. To hoću. Odsad unaprijed ti ćeš biti: Čovjek. Prvorođenac. Jer ćeš prvi ući ovamo u smrtnome tijelu slobodnom od grijeha, s dušom bez istočnoga grijeha. Oni koji su prije tebe bili na zemlji i koji će biti iza tebe imat će život po tvojoj otkupiteljskoj smrti”.
Samo jedan nije smio umrijeti koji se rodio. Ja sam se rodio i umrijet ću. Čovjek je stvorenje što ga Bog osobito ljubi.
Samo Bog smije dati život i smrt
Sad mi recite: ako jedan otac ima mnogo djece, ali je jedan njegov ljubimac, zjenica njegova oka i taj bude ubijen, zar taj otac ne trpi jače negoli da je ubijeno jedno drugo dijete? Ne bi smjelo biti toga, jer bi otac morao biti pravedan prema svoj svojoj djeci. Ali se događa jer je čovjek nesavršen. Bog to može po pravdi, jer je čovjek, među stvorenima, jedino stvorenje koje ima zajedničko s Ocem Stvoriteljem, duhovnu dušu, znak božanskog očinstva.
Ako se jednom ocu ubije dijete, zar se povrijedi samo dijete? Ne. I otac. Dijete u tijelu, otac u srcu. Ali oba su ranjeni. Ako se ubije čovjek, zar je povrijeđen samo čovjek? Ne. I Bog. Čovjek u tijelu, Bog u svome pravu. Jer samo Bog smije dati život i smrt i uzeti ih. Ubiti znači prodrijeti u vlasništvo Božje. Ubiti znači pogriješiti protiv zapovijedi ljubavi. Ne ljubi Boga onaj koji ubije, jer rasipa jedno njegovo djelo: jednog čovjeka. Onaj koji ubije ne ljubi bližnjega, jer ubojica oduzima bližnjemu ono što za sebe hoće imati: život.
I tako sam odgovorio na prva dva pitanja.
„Gdje sam udario?”
Može se udariti na putu, u kući napadnutog ili privukavši žrtvu u vlastitu kuću. Može se udariti jedan ili drugi organ zadajući težu bol i čineći također dva ubojstva zajedno ako je udarena žena koja nosi u krilu svoj plod.
Na putu se može udariti bez nakane. Životinja koja se ne pokori uzdi može ubiti prolaznika. Ali tada u nama nema predumišljaja. Naprotiv, ako netko pođe, naoružan s bodežom ispod licemjernih haljina od lana, u kuću neprijatelja – a često je neprijatelj koji je kriv što je bolji – ili ga poziva u svoju kuću sa znakovima poštovanja, a onda ga udavi i baci u cisternu, tada se radi o predumišljaju i krivnja je potpuna po zlobi i okrutnosti i nasilju.
Ako s majkom ubijem plod, Bog će eto od mene tražiti račun za dvoje. Jer utroba koja rađa novog čovjeka prema zapovijedi Božjoj sveta je i svet je maleni život koji u njoj dozrijeva, kojemu je Bog dao dušu.
„Kojim sredstvima sam udario?”
Uzalud netko kaže: „Nisam htio udariti”, kad je otišao naoružan sigurnim oružjem. U srdžbi i ruke postaju oružje, postaje oružje kamen uzet sa zemlje, ili grana otrgnuta sa stabla. Ali tko hladnokrvno promatra bodež ili sjekiru i oštri ih ako mu se čini da nisu dosta oštri, a potom ih skriva uz tijelo tako da se ne vide, ali se lako mogu pograbiti i tako pripravan ide k suparniku, sigurno ne može kazati: „Nisam htio udariti”. Onaj koji pripravlja otrov sabirući otrovne trave i plodove pa od njih pravi prah i piće, a onda ga nudi žrtvi kao drogu ili opojan napitak, sigurno ne može reći: „Nisam htio ubiti”.
Ubiti znači također odstraniti plod koji raste u krilu jer potječe od grešnog sjemena
A sada slušajte vi, žene, šutljive i nekažnjene ubojice tolikih života. Ubiti znači također odstraniti plod koji raste u krilu jer potječe od grešnog sjemena ili je neželjen zametak, nekoristan teret za vaše bokove i vaše bogatstvo. Samo jedan je način kako ne imati taj teret: ostati čiste. Ne združujte ubojstvo s bludnošću, nasilje s neposluhom i ne mislite da Bog ne vidi zato što čovjek ne vidi. Sve Bog vidi i sve pamti. Imajte i vi to na pameti.
„Zašto sam udario?”
Oh, zbog kolikih zašto! Od iznenadne neuravnoteženosti što je u vama proizvede silovito uzbuđenje, kao što je naći obeščašćenu bračnu ložnicu, ili lopova u kući, ili gnusan pokušaj nečiji da siluje vašu kćerku djevojku, do hladnokrvne i promišljene računice osloboditi se pogibeljnog svjedoka, nekoga koji mrsi put, nekoga za čijim se položajem ili kasom teži: to su toliki i toliki zašto. I ako Bog još može oprostiti onome koji u groznici boli postane ubojicom, ne oprašta onome koji postane ubojica zbog pohlepe za vlašću ili radi ugleda među ljudima.
Uvijek radite dobro pa se nećete bojati ničijeg pogleda niti ičije riječi. Budite zadovoljni sa svojim pa nećete težiti za tuđim dotle da postanete ubojice kako biste se domogli onoga što pripada bližnjemu.
„Kako sam udario?”
Bjesneći dalje i nakon prvog nepromišljenog napada? Neki put se čovjek ne može obuzdati, jer ga Sotona baci u zlo kao što ‘praćar’ baci kamen. Ali što biste kazali o jednom kamenu koji bi se, pošto je pogodio cilj, sam od sebe vratio k praći da ponovno bude bačen i da ponovno pogodi? Kazali biste: „Opsjednut je od neke čarobne i paklene sile”. Tako je s čovjekom koji bi nakon prvog udarca zadao drugi, treći, deseti udarac, a da se njegova okrutnost ne stiša. Jer srdžba popusti i na mjesto nje dolazi razum odmah nakon prve provale, ako se radi o provali iz razloga koji se još može opravdati. Naprotiv, okrutnost se povećava što je žrtva više udarena po pravom ubojici, tj. po sotoni, koji nema, ne može imati sažaljenja nad bratom, jer pošto je sotona, nije drugo do: mržnja.
„Kada sam udario?”
U prvoj navali? Pošto je taj već pao? Pretvarajući se da sam oprostio, a zapravo su neprijateljski osjećaji neprestano bujali? Jesam li možda godinama čekao s udarcem kako bih zadao dvostruku bol ubivši oca preko djece?
Vidite da se ubijajući povrijedi i prva i druga skupina zapovijedi, jer sebi prisvajate Božje pravo i jer gazite bližnjega. To je dakle grijeh i protiv Boga i protiv bližnjega. Ne činite samo grijeh ubojstva, nego griješite srdžbom, nasiljem, ohološću, neposluhom, svetogrđem, a tu i tamo i pohlepom, ako ubijate da biste ugrabili položaj ili kesu. Tako vam kažem, ali ću vam jedan drugi dan bolje protumačiti: ne griješi se ubojstvom samo ako ga počinite oružjem ili otrovom nego i klevetom. Razmišljajte.
Izvor: Maria Valtorta „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno” (valtortahr.wordpress.com; Book.hr)
Priredila Martina Vidaković
