Foto: fr_Kosma, Shutterstock

Završavalo se njezino vrijeme „zaručništva“. Približavali su se vječni zavjeti. Cijele sate razmišljala je o onome s kime će se sjediniti. „’Kako će se to dogoditi’ – govorila je u duši – ‘kad si Ti Kralj besmrtni, a ja prosjakinja i čista bijeda. Ali sada mi je sve jasno – taj bezdan izravnat će Tvoja milost, Gospodine, i Tvoja ljubav.’“ (Dnevnik, 199) Nisu je više mogli pokolebati ni vrijeđanje ni zloba koju je doživljavala od sestara. Samo jedna stvar nije joj dala mira i željela se osloboditi od nje prije zavjeta. Zadaća koju joj je povjerio Isus nije napredovala. Jednog ju je dana Gospodin na to podsjetio: „Budi svjesna, ako zanemariš stvar sa slikanjem slike i cijelo djelo Milosrđa, morat ćeš polagati račun na dan Suda za velik broj duša.“ (Dnevnik, 154)

Od oca Andrasza dobila je potvrdu riječi oca Eltera: ‘Ne smijete izbjegavati nadahnuća, ali…’

Faustina je znala da će njezin spas biti u duhovniku o kojem joj je govorio otac Elter. Molila se dakle za duhovnika i Gospodin ju uslišava. Dva puta pokazao joj je budućnost i duhovnika kojeg joj je odredio. Jednom u Varšavi, drugi put u Krakovu, kamo je otputovala da bi položila vječne zavjete. U Krakovu se ispovijedala kod oca Józefa Andrasza, isusovca. Bio je to uman čovjek, pisac i urednik. Faustina je bez muke pred njim rasprostrla svoju dušu. Od oca Andrasza dobila je potvrdu riječi oca Eltera: „Ne smijete izbjegavati nadahnuća, ali trebate uvijek o svemu izvijestiti ispovjednika.“ (Dnevnik, 55)

Problem sa slikom ipak i dalje stagnira. Opterećena mukama koje je trpjela zbog toga, Faustina je prije vječnih zavjeta zamolila o. Andrasza da ju „oslobodi tih unutarnjih nadahnuća i obaveze slikanja slike“ (Dnevnik, 52). Otac Andrasz joj je naredio neka ne guši i ne gura od sebe Božja nadahnuća i neka se o tome posavjetuje sa svojim stalnim ispovjednikom. „Vi se povremeno kod mene ispovijedate, ali morate imati stalnog ispovjednika, odnosno duhovnika svoje duše.“

Samo, gdje ga naći? Mislila je da će o. Andraz biti taj duhovnik, ali ipak je ubrzo morala napustiti Krakov.

Ovo je tvoja vidljiva pomoć

1. svibnja 1933. Faustina polaže svoje vječne zavjete.

„Isuse, Ti poznaješ moje slabosti i moje neznatnosti. Od danas prelazim na poseban način u Tvoj novicijat. I dalje sam novakinja, ali Tvoja novakinja, Isuse. Budi mi Učitelj do Sudnjeg dana. Svaki ću dan dolaziti do Tvojih nogu na predavanje.“ (Dnevnik, 228)

Mjesec nakon zavjeta poglavarice razmišljaju kamo poslati Faustinu. Na kraju odlučuju: Vilnius. Faustina nije bila sretna s tom odlukom. Ipak, namjerno nije poglavarice molila ni za što, da bi se očitovala čista volja Božja. U Krakovu je napokon imala uporište u nekome.

„Isuse, dao si mi svećenika koji me razumio i sada ga opet uzimaš. Što ću započeti u tom Vilniusu? Nikoga ne poznajem. Čak mi je i jezik tamošnjih ljudi nepoznat. Gospodin ju smiruje: ‘Ne boj se. Neću te ostaviti samu.’“ (Dnevnik, 258) (…)

Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.

Ulomak iz knjige „Svaka je duša poseban svijet“ autora Jana Grzegorczyka. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje.