Foto: Shutterstock
Jesam li vam ikada ispričao priču o gospođi Jones i njezinih sto dolara? Nisam? Onda vam je moram ispričati.
Gospođa Jones bila je udovica i postajala je stara. Neko vrijeme je osjećala da bi trebala dati sto dolara za misije. Ali iz ovog ili onog razloga nije to učinila. Odluku je donijela kad je od jedne misionarke koja je bila kod kuće na dopustu čula priču o potrebi misijske postaje. Za dan ili dva tih je sto dolara bilo na svom putu preko mora.
Misionar namjeravao odustati od izgradnje crkve
Stiglo je vrijeme kad je misionar upravo namjeravao odbaciti svaku nadu za izgradnju crkve. Zapravo je rekao Gospodinu da je postao obeshrabren zbog nedostatka pomoći od kuće. Ali kad mu je domorodački momak donio pismo, podigao ga je visoko pred Gospodinom i rekao: ”Ovdje je temelj za zgradu u kojoj ljudi mogu štovati Boga i u kojoj može započeti biblijska škola.”
Kad je zgrada bila završena, nije se baš imalo što vidjeti. Nije bila velika, ali bila je najbolje što su mogli učiniti u ono vrijeme. Domoroci su ispunili svaki centimetar u njoj. A neki su čak stajali vani i slušali učenje i propovijedanje u priprostoj daščari koja je bila dom Gospodnji.
A onda je jednoga dana pored nje prošao safari. Jedan bogat Englez bio je na svom putu do lovišta. Vidio je prepunu zgradu.
”Zašto niste sagradili veću?” pitao je.
Objasnili su mu da nisu baš mnogo mogli učiniti sa sto dolara udovice Jones, ali da su učinili što su mogli.
Ime u čast udovice
Englez se nije baš puno pravio da je religiozan. Pripadao je Crkvi i bio je nominalan kršćanin. Ali mogao je prepoznati uspješno, zdravo misijsko djelo kad ga je vidio. I tako je ubacio misionaru u ruke bogat ček. Na njemu je bilo dovoljno sredstava da se sagradi adekvatna crkva i škola uz nju.
Trebali ste čuti uzvike slavljenja koji su se dizali u nebo u misionarevu domu! Trebali ste čuti one crnačke glasove kako pjevaju i slave Gospodina! Trebala se učiniti samo još jedna stvar prije nego lovac ode svojim putem. Zgrada mora nositi njegovo ime. To bi na neki način bilo njemu u čast.
”Ne, ne”, odbijao je. ”Nikada neću na to pristati. Ne spominjite moje ime tu. Kako se zvala ona udovica koja je dala prvih sto dolara?”
”Jones”, bio je odgovor.
”Dakle neka se zove ‘Spomen-misija Jones’ ili kako god vi želite. Ali svakako stavite na nju ime Jones. Stara udovica ionako je vjerojatno dala više od mene. I s time je otišao svojim putem.”
Ne znam je li udovica Jones živa ili mrtva. Ne znam je li ovdje ili u slavi, ali znam da je onoga dana kad je posijala tih sto dolara započela ono što je divna žetva. Ova priča nije izmišljena. Istinita je. Božji ćup čuda još uvijek radi. Nije mi čudno da kad je Isus htio dati svijetu najveću lekciju o plemenitoj umjetnosti davanja, nije nam ispričao priču o čovjeku koji je darovao univerzitet. Uzeo je jednu malu ženicu koja je ubacila dvije lepte u blagajnu u crkvi u kojoj je štovala Boga.
Autor: Charles S. Price (poglavlje iz teksta Ćup čuda; Put života, br. 399, lipanj 2016.)
