Foto: Shutterstock
Kad sam se jučer ujutro uputila u poštu, nedaleko svoje zgrade ugledala sam gospođu koja je tražila boce u kontejneru. Zaustavila sam se kako bih joj dala tri boce koje sam imala u automobilu. Dok sam joj se obraćala, nisam mogla ne primijetiti radost na njenu licu; bila je tako radosna, kao da radi najbolji posao na svijetu. Radost kojom je zračila nisam nikada vidjela ni na svojim silno bogatim prijateljima.
U razgovoru mi je natuknula kako njoj ne treba pomoć: sretna je jer sakupljajući boce sama doprinosi za svoje potrebe, čak i uštedi. Bila sam zatečena, upornošću, hrabrošću i mirom kojim je zračila.
„Imam sve, ali nemam ono najvažnije – onaj osmijeh koji otvara sva vrata“
Zatim mi je rekla da je susrela Isusa i da njen mir, njena radost potječu od Njegova milosrđa. Tada sam prvi put u životu nekome pozavidjela. Zavidjela sam joj na tome što je susrela istinsku radost, istinski mir, jer je upoznala Isusa. Kad je otišla, zamislila sam se: imam automobil, stan, obuću, hranu, imam skupi mobitel, laptop, računalo… imam sve, ali nemam ono najvažnije – onaj osmijeh koji otvara sva vrata. Iz mojih očiju ne isijava radost, moje je lice izborano raznim brigama, u meni ne počiva mir…
Udaljavala sam se s mjesta našega susreta, s mišlju i željom da želim biti bolja osoba. I zavapila Bogu da ga želim susresti upravo onako kako ga je susrela ona. Divim se toj prekrasnoj ženi, jer je zadovoljna malim stvarima, jer se bori s teškim životom sakupljajući boce koje mi bacamo, jer ju veseli što ima za svoje osnovne potrebe i jer cijeni život, cijeni sve ono što mi uzimamo zdravo za gotovo. Gospođo Ana, neka Vas i dalje prati Božji blagoslov kamo god pošli.
Tekst je prvotno objavljen u časopisu Book.
Piše Sanela Mlinarić
