Foto: Shutterstock
Živimo u civilizaciji odbacivanja. Zastarjelost je ugrađena u električne žarulje, automobile i podloške, tako da ćemo ih izbaciti za nekoliko godina i kupiti nove. Bacamo ambalažu, ubruse i razne potrošne materijale, a sve to stvara ekološke probleme zagađenja zemlje, zraka i vode. DANAS prijeti opasnost od odbacivanja stanica, tkiva i fetusa, što stvara još i već problem moralnog zagađenja. Živimo li u opasnosti da budemo utamanjeni? Kad je život počeo na zemlji, Kajin je utamanio svojeg brata i ukaljao se njegovom krvlju. Abel je bio „potrošan život“. Kad je Božanski Život došao na svijet, i njega su tretirali kao „potrošna“.
Svetost života ne ovisi o tome kada život počinje; ona ovisi o onome tko ga započinje. Element vremena ne utječe na vrijednost života, jer bi se inače mogao odrediti rok trajanja življenja. Život je svet zato što proizlazi iz ljudi; žabe rađaju žabe, slonovi slonove, a ljudi ljude. Život je svet po sebi – njegova vrijednost ne može se relativizirati, odnosno ne ovisi o tome je li koristan ili nekoristan bilo kojoj osobi ili stvari.
Također moramo biti oprezni što se tiče tzv. „prava“ majke da „ukloni“ svoje vlastito dijete jer je možda „hendikepirano“, da ne bismo jednog dana tvrdili da imamo pravo „ukloniti“ i majku jer je postala „hendikepirani teret“ zbog siromaštva ili senilnosti
Kojim bi drugim testom uopće bilo moguće pokazati da je i luđak ljudsko biće, da je osoba u komi čovjek, da su ovisnici o drogi i alkoholu također ljudi? U nijednom od tih slučajeva nema racionalne aktivnosti ili misli. Ali znamo da su i oni ljudi jer proizlaze iz odnosa s ljudima i imaju ljudski potencijal. Reći da ljudski embrij nije čovjek, priziva ono što su nacisti rekli o Židovima – naime da nisu ljudi; kao što ulični pljačkaš koji treba novac za svoj fiks kaže da prolaznik kojeg je napao nije čovjek. Napad na život utoliko je više demonski što se često odvija u mraku – u mraku utrobe. Sve dok nema svjedoka, osim onih koji sudjeluju u zlodjelu, očuvan je moralni imunitet svi zločina počinjenih u tmini noći.
Međutim može se prigovoriti da se embrij može uništiti ako postoji mogućnost da će biti hendikepiran. To pretpostavlja da je život po sebi relativan. Kao što dr. John Noonan kaže: „Pitajte bilo koju slijepu ili invalidnu osobu bi li radije izabrala nepostojanje ili sadašnje teškoće.“ A ako je hendikep polazište za uništavanje života, sjetimo se samo da su prva tri stoljeća kršćani bili „hendikepirani“ u očima rimskog zakona; Židovi su bili „hendikepirani teret“ u Hitlerovim očima; vlasnici imovine bili su „hendikepirana prijetnja“ u očima komunista. Također moramo biti oprezni što se tiče tzv. „prava“ majke da „ukloni“ svoje vlastito dijete jer je možda „hendikepirano“, da ne bismo jednog dana tvrdili da imamo pravo „ukloniti“ i majku jer je postala „hendikepirani teret“ zbog siromaštva ili senilnosti. U starom Rimu otac obitelji imao je tzv. potestas patria, tj. pravo raspolaganja djetetom. U naše vrijeme postoji potestas matria, tj. pravo majke da se riješi djeteta. I u poganskom Rimu i u poganštini današnjice postoji skupina bogobojaznih ljudi koji se zalažu za zaštitu nemoćnih i nesposobnih za samostalan život. To čine zato jer osjećaju vlastitu krhkost i ovisnost o milosti Božjoj te se stoga bore za sve slabe.
Autor: Fulton J. Sheen (Aleteia.org)
Prijevod: Josip Sinjeri (Book.hr)
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
