Foto: Unsplash, Klemen Vrankar
Još jedan dan je na izmaku. Dan života manje, dan dragocjen. Vječnost je bliže. Makar da mi je čistilište dosegnuti. Jer ako tamo jedared otvorim oči, znam da neće biti lako, ali znam i da će biti pravedno. Da će čišćenje bit’ nužno da dođem pred Boga bjelji nego ikad. Bez mrlja i gliba pomno sakupljanih. Jer neću ići bilo kuda. Ako se probudim u čistilištu počinjem već tada slaviti, jer ću znati da ću jednom Boga gledati. Da mi neće izmaći.
Da zajedno nosimo, sumnjamo, ne znamo, lutamo, molimo, čekamo i vjerujemo…
Dan kao i većina drugih. Pun boli ljudi jer, znate, fratra se ne traži da se ćaska, već podijeli život kada je u tami. Ne, ne očekuju ljudi puno odgovora nit’ rješenja čak. Žele podijeliti. Da zajedno nosimo, sumnjamo, ne znamo, lutamo, molimo, čekamo i vjerujemo. Nek barem ljudi imaju koga.
Boga jedino žalosti kada posumnjamo u njegovo milosrđe. Jer je to njegova bit. To ga boli.
Kažem im često – pa nije smak svijeta sumnjati u Boga ili misliti da je nešto krivo napravio. Ipak, Bog nikada ne griješi. Samo je naša slika Boga malo neprecizna. Boga jedino žalosti kada posumnjamo u njegovo milosrđe. Jer je to njegova bit. To ga boli.
Šećem tako večeras i pun pitanja kako da olakšam ljudima. Pogledam u nebo….i rekoh: „Pa to samo Ti možeš!” Kad i ja pomislim da kasniš, čudo zvijezda mi šapnu: „Nismo mi čudesne, već Ovaj koji nas je stvorio je čudo svih čuda. Zašto brinete? Sve će biti savršeno u savršenom vremenu.”
Nema nam druge nego vjerovati. I živjeti. Živjeti. Zar nije lijepo?
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
