Preporučamo

IZ NOVOG „BOOKA“

Franjo među vukovima Tko može biti bolja osoba za mjesto glavnog poglavara Crkve od onog tko se je i kao nadbiskup vozio u javnom gradskom prijevozu, i dalje redovito obilazio najsiromašnije četvrti brinući se i za tamošnje župljane i za njihove župnike?

Franjo među vukovima

Foto: Shutterstock


 

(…) Jorge, silazeći u metro ili ulazeći u autobus sa svojim crnim fasciklom u ruci, nosi sa sobom sjećanje na sve. Nije nesavjestan, nije ni fatalist, samo je uvjeren da, ako želi vršiti svoju dužnost „pastira koji prati svoje stado”, ne može živjeti u palači, imati osobnog vozača i pratnju. Svjestan je da narkotrgovci ne prežu ni pred čime pa tako ni pred načelima Crkve. Meksički kardinal Juan Posadas Ocampo ubijen je 1993. na aerodromu Guadalajare, u pucnjavi između hladnokrvnih ubojica „Tijuanskog udruženja”. Službena je istraga događaj nazvala tragičnom fatalnošću, kao da se je kardinal zatekao usred pucnjave između neprijateljskih bandi. Kasnije je izašlo na vidjelo da su Ocampa vlasti upozorile neka ne iznosi informacije o povezanosti između narkotrgovaca i lokalnih političara.

I nadbiskup Bergoglio je primio upozorenja. Neki su ga sindikalisti 2012. godine upozorili da bude oprezan, jer postoje skupine koje mu žele zlo, savjetujući mu neka ne hoda gradom bez pratnje. „Nikad neću napustiti ulicu”, bio je njegov odgovor[1]. Jednako je reagirao kad su ga njegovi svećenici iz četvrti upozorili da bi mogao biti otet. (…)

Svojim svećenicima neprestano ponavlja: ‘Crkva ne postoji kako bi kontrolirala ljude, nego da bi im pomogla ondje gdje se nalaze’

Svaki put kad stigne u predgrađa, Jorge prisustvuje rađanju novih inicijativa. Kad siđe s gradskog vlakića i uputi se sporim korakom prema župi Ville Ramón Carrillo, posljednjoj koju je osnovao, vidi kako pokraj crkve polako raste građevina koja će postati mjesto okupljanja djece nakon nastave, prostor za tečajeve profesionalnog osposobljavanja te za malu ljekarnu. Tu zgradu gradi skupina od trideset sveučilištaraca pod vodstvom glavnog majstora, koja svake subote dolazi iz centra. „Pomaže i grupa židovske mladeži sa svojim rabinom”, kaže volonterka Mechi Guinle. U izgradnji sudjeluje i jedan evangelik, također stanovnik četvrti, jer sljedbenici evangeličkih zajednica, koje u četvrti imaju svoju crkvu i nekoliko kuća za molitvu, u mirnom su suživotu s katoličkim župnikom. Pred crkvom se nalazi plakat plave boje s natpisom: „Marijo, pomozi nam da vjerujemo da je nemoguće moguće”. (…)

Jorgeu je toplo oko srca kad vidi ovu eksploziju vjere puka, smiješi se pred drvenim natpisom koji svjedoči o „posvećenju [dovršene crkve], 8. 10. 2009., po rukama oca biskupa, mons. Jorgea Marije Bergoglia”. Jorge voli promatrati kako žene u crkvenim klupama tiho mole dok djeca trčkaraju pod obližnjom nadstrešnicom. Svojim svećenicima neprestano ponavlja: „Crkva ne postoji kako bi kontrolirala ljude, nego da bi im pomogla ondje gdje se nalaze”. (…)

Jorge, koji je dosegao dob za umirovljenje, ne zna da se njegov život nalazi na prekretnici.

 

[1] E. Himitian, Francesco. Il Papa della gente, Rizzoli 2013.

Autor: Renzo Allegri

Nastavak teksta pročitajte u novom broju časopisa Book” koji je od danas u prodaji!

 

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  •  
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Na vrh