Fra Tomislav Pervan: Treba se odlučiti ili za ili protiv Isusa. To je prvi korak spasonosne promjene koja nastupa u čovjeku „Isus bi htio da oganj koji je došao baciti na zemlju već snažno gori, zahvaća sve, da se dogodi već danas i ovdje ta očekivana razdioba duhova. Želi da one koji su njegovi ne progutaju mlaki, neodlučni. Isus je htio izabranu skupinu, elitu, one najodlučnije...“

Foto: Shutterstock 

„Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši! Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve“ (Lk 12, 49-53)

„On je Božji poslanik, njegovo je zapaliti svijet Radosnom viješću“

„Došao sam!” – veli odlučno Isus. Došao je baciti na zemlju oganj. To je njegovo poslanje, njegov nalog za svu povijest. On je Božji poslanik, njegovo je zapaliti svijet Radosnom viješću. Došao je pročistiti, jer vatra čisti svaku kovinu od troske i naplavina. Njegov je Preteča govorio o gumnu i žitu od kojega treba odijeliti pljevu, a za Isusa vrijedi druga, teža i bolnija slika i proces, koji svršava krštenjem, uranjanjem u muku, križ, smrt, i potom u uskrsnuće. Govorio je i o vodi i o vatri, „krštenju ognjem” ili pak vatrenu krštenju (Lk 3,16; Mt 3,11). Oboje čisti, i voda i vatra, i samo čisto ostaje na kraju toga procesa pranja i čišćenja.

Želi da one koji su njegovi ne progutaju mlaki, neodlučni. Isus je htio izabranu skupinu, elitu, one najodlučnije

Isus bi htio da oganj koji je došao baciti na zemlju već snažno gori, zahvaća sve, da se dogodi već danas i ovdje ta očekivana razdioba duhova. Želi da one koji su njegovi ne progutaju mlaki, neodlučni. Isus je htio izabranu skupinu, elitu, one najodlučnije. Nije htio prljave ili trule kompromise s duhom svijeta, nije dao da ga zaustavi nitko i ništa, nije dao da ga zaustave ni učenicima koji su toliko puta govorili: „Učitelju, ne talasaj tako snažno, može ti se sve o glavu obiti.“ On razbija sve pobožne iluzije koje učenici ili oni oko njega gaje, ili koji misle kako mu je stalo do prljava kompromisa, nečasnoga mira ili primirja. Sve su to puke tlapnje u koje se pojedinci uljuljavaju misleći kako će promjena doći bez njih, bez nas. Ne pada mir u obliku pečenih golubova s neba.

Baciti oganj na zemlju: Ono što Isus htjede donijeti bijaše prevrat svih postojećih sigurnosti u razvrstavanju, kategorizaciji ljudi na dobre i zle, na bogougodne i prokletnike, pobožne i bezbožne, na pristojne i nepristojne. Ako se ta razlučna crta provlači kroz svačije srce, onda nitko ne može biti sudcem nad drugima. Svima nam treba Božje smilovanje, Božje milosrđe. Svi živimo od Božje milosti.

Gdje je Isus, ondje je dioba, razdioba, ondje je cijepanje, tu pucaju obiteljski odnosi, čovjek se dijeli nadvoje, napola

Treba prestati s lažnim mirom, ili prividom mira. Gdje je Isus, ondje je dioba, razdioba, ondje je cijepanje, tu pucaju obiteljski odnosi, čovjek se dijeli nadvoje, napola. Upravo kao što to čini Božja riječ koja čovjeka razdvaja. Isus navodi riječi proroka Miheja (7,1-7), kako svatko ima neprijatelja u svojoj kući, zapravo u svome srcu. Dioba, raz-dioba, raz-dvajanje, po-dvajanje. „Gdje je tvoje blago, ondje je i tvoje srce”. Isus donosi među nas novu i snažnu spoznaju Boga koji je oganj što proždire. Treba se dati zahvatiti iznutra Bogom, zapaliti, ili će nas izvana progutati oganj. „Tko je blizu mene, blizu je ognju” – nalazi se jedan Isusov izričaj izvan postojećih kanonskih evanđelja.

I ne mogu stvari stajati paradoksalnije. On koji je došao donijeti mir u ovaj svijet – na njega se gleda kao na donositelja nemira, kao na prevratnika. On je za njih prevratnik, revolucionar. Jasno, drukčije i ne može biti dok svijetom vlada rat i nasilje. On koji je došao biti liječnik i spasitelj doživljava se kao opasni zavodnik i ustanik. On čovjeka čini zrelim, odraslim, on ruši lance i okove. Na sve strane doživljava otpor i protimbu. Ne donosi mir, nego razdor, za njih je on samozvani prorok, opsjenar, bavi se magijom i izgoni s pomoću Beezebula nečiste sile. Sve se to događa na vanjskom planu, ali mora proći i kroz čovjekovo osobno srce, čovjekove odnose.

Treba se odlučiti ili za ili protiv Isusa. To je prvi korak spasonosne promjene koja nastupa u čovjeku

Isusova dioba i razdioba ide posred obitelji. Ponovno riječ o obitelji koja zna biti kočnica za čovjekov iskorak iz uhodanoga. Isus vidi u obiteljima zapreku za širenje Radosne vijesti. U obitelji se odvija vječito isto, iste trice i kučine, i zato on želi probiti tu moć. Treba se odlučiti ili za ili protiv Isusa. To je prvi korak spasonosne promjene koja nastupa u čovjeku. Čišćenje i razdvajanje. U ognju nestaje ono što izgara, sagorijeva, ostaje samo pročišćeno, ‘rafinirano’.

Jasno je kako se Isusova osoba ne dade odvojiti od njegove poruke. Vrijedi to i za njegovu smrt. Doduše on daje svoj život kao otkupninu, služeći čovjeku. S Isusom je nastupila konačna kriza svijeta i čovječanstva. On je u osobi onaj koji krsti ognjem Božjim, i njegovo je djelovanje identično sudu u ognju i kroz vatru. Čisti Božji narod za dan suda. Božji mir dolazi samo onima koji prihvate Isusa kao Spasitelja, navijestili su već anđeli za Isusova rođenja (2,14), a o raz-diobi, znaku osporavanu i maču boli govorio je već prorok Šimun Majci za Isusova prikazanja u Hramu (2,34). On je Znak osporavani, on je osoba prijepora. Ali, on, on je naš Mir, reći će Pavao u Efežanima. On stvara pravi, Božji mir.

Mora iščeznuti, nestati sve što čovjeka dijeli od Boga, od Isusa. Sud je trajni proces koji se odvija kroz cijelu povijest post Christum natum et crucifixum. I što je zanimljivo, ovdje nema ništa osim Isusa, ni Crkve ni čudesa, ni učenika ni sakramenata, ni molitve ni Duha Svetoga. Samo Isus, i sve se odvija pred njim i u njegovoj osobi. S njime nastupa veliki obrat i prevrat koji se događa za vjernika u trenutku krštenja.

Naše vrijeme odmiče kao u pješčaniku, i bit ćemo gubitnici, ne usidrimo li sebe i svoj život u Isusovoj osobi

Stoga se i mi moramo zapitati, bi li nam što nedostajalo kad ne bi bilo u našemu životu Isusa Krista? Naše vrijeme odmiče kao u pješčaniku, i bit ćemo gubitnici, ne usidrimo li sebe i svoj život u Isusovoj osobi. Gubitak njega mogao bi biti po nas fatalan. Jedan je filozof rekao kako čovječanstvo nikada ne smije izgubiti iz zrenika činjenicu kako je postojao, kako je ovom zemljom hodio čovjek imenom Sokrat. Mi moramo naglašavati drugu činjenicu, po nas daleko sudbotvorniju: Nikada ne smijemo zaboraviti činjenicu kako je ovom zemljom hodilo, naučavalo, propovijedalo, činilo čudesa čudesno, božansko biće zvano Isus Krist. Danas ne bismo imali svijest o ljudskim pravima, čovjekovu dostojanstvu, moralnim načelima, solidarnosti, skrbi za bolesnike, svijest o osobnosti, slobodi i posebitosti svakoga čovjeka – da nije bilo Isusa Krista.

Možemo li se na to odlučiti?

Isus je bljesnuo svijetom kao munja, zaparao nebom, bacio oganj na ovaj svijet i pokazao čovjeku njegove istinske domete. I stoga je mogao jedan pisac reći kako vjeruje u Krista i vjeruje kako milijarda i pol kršćana na svijetu mogu promijeniti lice ove zemlje, samo kad bi prihvatili Isusovu osobu krajnje ozbiljno i životno. Možemo li se na to odlučiti? Odgovor je na nama, i u konačnici samo naš.

Autor: fra Tomislav Pervan

Izvor: medjugorje.hr