21Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. 22Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge 23pa ga usrdno moljaše: “Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!” 24I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga. 25A neka je žena dvanaest godina bolovala od krvarenja, 26mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore. 27Čuvši za Isusa, priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine. 28Mislila je: “Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena.” 29I odmah prestane njezino krvarenje te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla. 30Isus odmah u sebi osjeti da je iz njega izišla sila pa se okrenu usred mnoštva i reče: “Tko se to dotaknu mojih haljina?” 31A učenici mu rekoše: “Ta vidiš kako te mnoštvo odasvud pritišće i još pitaš: ‘Tko me se to dotaknu?'” 32A on zaokruži pogledom da vidi onu koja to učini. 33Žena, sva u strahu i trepetu, svjesna onoga što joj se dogodilo, pristupi i baci se preda nj pa mu kaza sve po istini. 34On joj reče: “Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!” 35Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom. “Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?” 36Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku: “Ne boj se! Samo vjeruj!” 37I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. 38I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. 39Uđe i kaže im: “Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.” 40A oni mu se podsmjehivahu. No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. 41Primi dijete za ruku govoreći: “Talita, kum!” što znači: “Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!” 42I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. 43On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.
(Evanđelje po Marku 5,21-43)
Foto: Shutterstock
Gospodin Isus očituje se gospodarom nad prirodom utišavajući oluju na moru, nad demonskim silama, izgoneći nečiste sile iz opsjednutoga. Slijede dva čuda, dvije zgode u kojima se on očituje kao gospodar i nad bolestima i samom smrću. Žena koja je bolovala od krvarenja ozdravlja u punini tek kad je Isus oslovljava, jer u Isusovoj riječi imamo najbolji tumač ženine vjere i povjerenja u Isusovu osobu i moć. Kod drugoga čuda ljudi su u čudu, čak su događajem i užasnuti. Ne veli Marko ništa o tome jesu li povjerovali u Isusa kao Božjeg poslanika. Čudo će imati svoj učinak samo onda ako danas povjerujemo da nam Isus nudi svoju ljubav i život.
„Tko je taj čovjek?”
Smrt je neminovna stvarnost našeg života. U sebi strašna, pred njom smo nemoćni i ona ledi čovjeku krv u žilama. Ali je, čini se, u očima ljudi strašniji onaj koji ima vlast nad životom i smrću, onaj koji vraća život u mrtvo biće. Sa smrću se čovjek mora pomiriti. Ali da netko može kao čovjek povratiti drugoga od mrtvih u život – tu pak razum staje! Tko je taj čovjek?
Tako se ljudi pitaju u današnjem evanđeoskom odlomku. Nakon što Isus vraća život u ženu iz koje je život otjecao, jer za Židove je krv bila životno počelo, i zato zabrana uživanja krvi kod zaklanih životinja, da ne bi živinska narav i život prešli na čovjeka, Isus vraća u život Jairovu kćerkicu.
Žena koja je krvarila 18 godina: Takvo stanje je trajalo sve dok nije susrela jednoga koji nije…
Transfuzija je medicinsko čudo. Pogotovo u samim početcima transfuzije kad se doslovce iz osobe pretakala – pumpajući – krv u osobu kojoj je trebala krv. I čovjek je na svoje oči promatrao kako se vraća život u obamrlo tijelo. Transfuzija vraća život u obamrle udove. Nekako bi se moglo to čudo transfuzije života primijeniti i na ovu ženu koja boluje od gubitka krvi. Gubi svoju bit, svoj život. Razdaje sve svoje imanje i biće na puste liječnike. Ne znamo joj ni imena. Bezimena, prepuštena svojoj nesreći. Pomoći nema. Iz društva je isključena. Izopćena kao trajno obredno nečista. Kužna. Zaražena. Uvijek s tisuću obzira prema okolini. Život u paklu. Život bez života. Život u začaranom krugu, život u kome je trajno morala davati, žrtvovati, sebe i svoje imanje, ali i svoje biće, i nikako joj nije bivalo bolje.
Ono što je na materijalnoj razini, u novcu, davala liječnicima, na duhovnoj mora žrtvovati gubljenjem životnih sila. Stalne depresije, psihosomatska opterećenja, potištenost. Drugi su se bogatili, a ona svednevice sve siromašnija. I takvo stanje traje sve dok nije susrela jednoga koji nije tražio ništa osim vjere. Silnog povjerenja u Božju moć koja se iz njega razlijeva. Pa i pred samim Isusom drhti kao prut na vjetru. Isus donosi i širi život a ne smrt. Iz Isusa se razlijeva životvorna i blagotvorna energija koja se pretače na bolesnike. Iz njega izlazi blagoslov a ne prokletstvo. Isus ne traži ništa osim otvorenosti, povjerenja. I tihe, odnosno glasne molitve: Iscijeli me, Gospodine! Učini me ponovno čitavim, cijelim, punim čovjekom. Spasi me svojom silom i ljubavlju. A spasenje se može poistovjetiti u zemaljskoj protežnici s punim ozdravljenjem duha, duše i tijela. To se zbiva s ovom ženom koja je u svome očaju pokušala zadnje što je mogla. Stupila Isusu otraga i dodirnula ga se. I u tom času postaje ona dionik i baštinik spasenja koje donosi Isus.
Možemo samo zamisliti njezinu kasniju sreću. I stalno ponavljanje, prepričavanje te zgode svima u kući i susjedstvu, danomice, satimice. Ona je pronašla svoju sreću i mir. I zdravlje. Život se svih nas sastoji od malih stvari, usrećujućih trenutaka koje smo doživjeli. Od slučajnih susreta koji su bili zapravo prekretnički. To vidimo i u slučaju Jairove kćerke.
Jairova kći: Za Isusa je smrt samo vrst sna…
Život joj nije pravo ni počeo, a već je nasilno okončan. Pod Isusovom rukom i na Isusovu zapovijed i riječ život se ponovno vraća u mrtvo dijete. Unatoč ciničnom smijehu nazočnika i zdvojnom plaču narikača. Za njih je smrt smrt, i tu više nema pomoći. Nema nade ni mogućnosti da se što promijeni ili učini pred činjenicom smrti. Protiv smrti nema lijeka, čovjek se može samo tješiti sredstvima za smirenje, sedativima. To je jedina nada ovoga svijeta. Jer ovaj svijet pretvara sve u dobro zakucani mrtvački kovčeg, ili pak mramorno-granitni sarkofag i nadgrobni spomenik. To je konačna sudbina svijeta bez Boga. Pa makar i u obliku veličanstvenoga mauzoleja.
No, to ne važi za Isusa. Za njega je smrt samo vrst sna. Otkako je došao na ovaj svijet, srušena je konačnost i vlast smrti. On uzima trojicu učenika za svjedoke te roditelje. Njemu nije do senzacije, jer Bog ne može djelovati gdje se vjera pretvara u vjerski show. U oba slučaja Isus traži vjeru. Sokoli oca da se ne boji, da samo čvrsto vjeruje. Vjera je pak osobna stvar, ne da se nikomu delegirati. Uzima djevojčicu za ruku i izgovara jedno jednostavno: „Talita, kum!” „Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!” Isusova riječ uskrisava mrtve. Njemu ne treba ništa više od riječi, a njegova riječ ima u sebi stvarateljsku i živodajnu snagu. Naredba važi za svakog od nas. Ustati, uosoviti se. Poći svojim putem. Okrijepiti tijelo („dajte joj jesti”), jer je puni zemaljski život zalog vječnog. Jelo je znak da je čovjek živ, da nije privid. Upravo kao što i nakon svoga uskrsnuća Isus traži od učenika da mu dadu štogod za jesti. Dakle, on je zbilja, u tijelu uskrsnuo, živ među njima, a ne njegov duh ili neka utvara. Moramo i mi već ovdje iz ovog zemaljskog tvoriva stvoriti preduvjete za vječnost. Pozvani smo na ljubav, slobodu, sreću, puninu. Pozvani smo na vjeru jer naša vjera uzima Boga, uzima Isusa za riječ. On je rekao, i on ispunjava svoje obećanje. Vjera se poziva na Boga i Božje obećanje da ostaje uz svoju riječ, da ostaje vjeran. Vjera pomaže onome tko se povjeri Bogu.
Autor: fra Tomislav Pervan. Izvor: Medjugorje.hr
