Razmišljamo o evanđelju

NI JA TE NE OSUĐUJEM…

Fra Tomislav Pervan: Što je Isus pisao po pijesku kad su mu farizeji doveli ženu koju su uhvatili u preljubu Isus je u očima farizeja i pismoznanaca bio slobodnjak, liberalac i onaj koji remeti javni red i mir, koji naglavačke ruši uhodana mjerila i kategorije. Zato ga žele na svakom koraku ili uhvatiti u riječi ili mu postaviti klopku. Ovaj put s ovom ženom uhvaćenom u preljubu. A Isus se sagiba i piše po pijesku, i oni jedan po jedan odlaze…

Fra Tomislav Pervan: Što je Isus pisao po pijesku kad su mu farizeji doveli ženu koju su uhvatili u preljubu

Foto: Shutterstock


Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.

U ono vrijeme: Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: »Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?« To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.

Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.« I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: »Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?« Ona reče: »Nitko, Gospodine.« Reče joj Isus: »Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.«

Riječ Gospodnja.

Evanđelje po Ivanu 8,1-11

Kad ne bismo imali ništa o Isusu zabilježeno osim ove zgode iz Ivanova Evanđelja, bilo bi nam dosta pa da spoznamo velikodušnost, poniznost, blagost te osobe. Ovo je nešto kao Isusova vizitka, kao hologram, otisak njegova prsta i bića, izražaj njegova značaja i života, cjelovitosti njegove osobe i slike koju je nudio ljudima, susrećući se s njima. Sve što možemo reći o ovoj zgodi s preljubnicom, ženom uhvaćenom u samom činu preljuba, jest naše ljudsko nemoćno slovkanje, zamuckivanje. Na ovome primjeru vidimo koliki je naš odmak od našega uzora, koliko je on sve nas nadmašio u svome ponašanju, u svojoj osobi.

Sve što je Isus živio i proživio bijaše nešto kao san za naš razum i naše poimanje. Bijaše to nevjerojatno ispunjeno čovještvo, krajnje čovjekoljublje. Postoji u sinoptičkim evanđeljima riječ gdje se veli, više puta, podrugljivo, kako je Isus bio prijatelj carinika i grješnika, koji su se oko njega okupljali. On poziva sve bez razlike u svoje društvo i zajedništvo, i zato može reći kako će carinici i bludnice preteći njegove sunarodnjake u kraljevstvo Božje. Njegovo ponašanje za sve čuvare Mojsijeva Zakona bijaše nepodnošljivo i neprihvatljivo. U njihovim očima Isus bijaše slobodnjak, liberalac i onaj koji remeti javni red i mir, koji naglavačke ruši uhodana mjerila i kategorije. Stoga ga žele na svakom koraku ili uhvatiti u riječi ili mu postaviti klopku. Ovaj put s ovom ženom uhvaćenom u preljubu. Dok je muškarac s kojim je ta žena dao vjetra petama, dotle žena, prestrašena, dršćući kao prut na vjetru, čeka smrtnu presudu zbog svoga čina.

Prema mišljenju židovskih učitelja Zakona i farizeja Isus gazi Mojsijev Zakon, ne poštuje subotu, liječi kad nije dopušteno. Neka sve njegovo ponašanje i djelovanje naprosto ide k vragu, tako misle. Ili je pak u savezništvu s Beelzebulom, sa samom zlom silom, prvakom demonskim. Taj Isus prema njihovu poimanju stalno se kreće nekim svojim čudnim putovima i stranputicama, sporednim i zaobilaznim. Nikako da se stavi na uhodane staze i kategorije.

Nije njima stalo do ove preljubnice. Ona je samo mamac, klopka za Isusovu osobu, da vide što će on reći i kako će se ponašati. Mišolovka ga treba uhvatiti i poklopiti. Žena uopće i nije važna, njezina osobna sudbina njih i ne zanima, oni su ionako bešćutni. Ona je samo ‘slučaj’ na kojem će Isus ‘zaglaviti’, gdje mora očitovati što misli i kako se ponaša. Tim ljudima nije do čovjeka, nego do ideologije i politike. Njima je stalo do toga kako stjerati čovjeka u tjesnac, u škripac iz koga nema više izlaska. Isus se mora odlučiti – kako u ovom trenutku postupiti. Zakon je jasan. Zna ga u Isusovo vrijeme svako dijete koje s navršenih pet godina mora u školu i počinje čitati i studirati Toru. Sva su djeca dužna naučiti Treću Mojsijevu knjigu – Levitski zakonik – naizust. Isto je morao učiti i Isus kao dječak.

I što sada? Želi li ovaj Nazarenac biti veći od Mojsija? Zna li on bolje od čovjeka komu je sam Bog na Sinaju govorio? Mojsije je donositelj objave. I što sada tvrdi ovaj skorojević? Želi li se to izdignuti iznad 15 stoljeća stare prakse i Božje volje? Želi li i hoće li on s ovom preljubnicom staviti sebe iznad Božjih propisa? Dakle, ne preostaje drugo: Osuditi ovu ženu da bi spasio svoj vlastiti život. Ili će izreći nad sobom smrtnu presudu kao onaj koji gazi Mojsijev Zakon. Štoviše, k tomu je ovaj Isus samouki učitelj, nije pohađao jeruzalemske rabinske škole, on nema pojma o Zakonu i pravilnu tumačenju Zakona, nema on pojma kako ga u konkretnom slučaju primijeniti.

Isus se, međutim, pokazuje kao krajnji realist. Nikada on nije pokušavao uvjeriti one koje nije moguće uvjeriti. On je točno znao što i koliko te dokle može s pojedincima u pojedinim slučajevima. Uvijek se znao spasiti pozivajući se na veću razinu od Mojsija, naime, na samoga Boga.

Čuli smo: Isus ne samo da uzima u zaštitu osobu – preljubnicu kojoj prijeti neminovna smrt snagom Zakona, nego on oprašta i grijehe. „Ne griješi više.“ Vidimo golemu nepravdu u društvu. Muškarac-preljubnik se izvukao. Njemu ništa, a njoj prijeti smrtna kazna kamenovanjem. I što se zbiva? Žele staviti Isusu zamku. Rekne li da je puste, prigovorit će mu kako krši Mojsijev i Božji zakon. Rekne li neka je po Zakonu osude, spočitnut će mu kako nema smilovanja, kako je nemilosrdan. I onda božanski obrat.

Nigdje naime u Isusovim ustima ponižavanja, preziranja ni kritike grješnika. Uvijek sama krotkost i blagost, smilovanje i milosrđe. Zna on za čovjekovu bijedu. On se smiluje. On osobu pogleda, vidje, oslovi, reče, pozva i daje životni naputak. Isus želi samo jedno: Da se svatko od nas suoči s njime, oči u oči. Kao onaj carinik Matej ili Zakej, kao onaj rimski satnik koji veli da nije dostojan da Isus uniđe u njegovu kuću.

Isus se sagiba i piše po pijesku. Sagibanje je znak povlačenja u sebe, dubokoga promišljanja, zamišljenosti, umovanja. U tome se trenutku zgušnjavaju sve misli. Što bi to mogao pisati? Možda mu je pala na pamet izreka u proroka Jeremije (13,24), gdje se govori kako će Gospodin raspršiti sve riječi i sve Jeruzalemce, okorjele u grijehu, kao pljevu koju raznosi pustinjski vjetar. To je sudbina Jeruzalema, dio Jeruzalemu odmjeren, dodijeljen. Vjetar ih odnosi. Kao da želi reći: Svi ti vaši pusti propisi su pismena pisana i ispisana u pijesku i u vjetar. Sva su vaša pismena pisana po vodi. I nestaju u valovima, u vremenu.

I kao da im veli: Da, u pravu ste. U pravu je Bog, u pravu Mojsije koji je ono napisao, u pravu je Zakon. Treba ga poštivati, treba druge ljubiti, izbjegavati grijeh. Nije se Mojsije prevario, Bog je neprevarljiv u svojim zapovijedima. Pa nisam došao dokinuti Zakon, nego ga dopuniti, usavršiti, rekao je već u Govoru na gori (5,17-20). Ali s druge strane, Bog nije onaj koji osuđuje, nego opravdava, Bog nije onaj koji kažnjava, nego razumije čovjeka u njegovoj slabosti.

I dok su navaljivali, on se uspravi. Pogleda ih – okosjek – i izgovori rečenicu: Tko je od vas bez grijeha – prvi dio rečenice! – neka prvi baci kamen na nju! Dakle, izvolite! Tko će biti prvi? Ne kolektiv, ne masa. Treba istupiti, treba imati hrabro srce i iskoračiti ispred svih. Lako se prsiti u ‘mobbingu’. Lako je linčovati. Tko od vas može reći: „Sa mnom je sve u redu!” I ponovno se sagiba, i ponovno piše. Oni pak svi odreda nestadoše, počevši od najstarijih. I na kraju zaključak: Ne griješi više! Idi u miru. Idi i nešto učini od svoga života. Budi ono za što te Bog odredio.

Isus piše po pijesku. Ali je daleko važnije što je upisano u čovjekovu srcu. Tu je Bog upisao da treba imati ljubavi za svakoga čovjeka. Zašto vidiš trun u bratovu oku, a ne vidiš balvana u svome oku? Prvi put čujemo da je Isus nešto pisao. Ali na pijesku, ne na papiru ni pergameni za nas pa da za tim ljubomorno žudimo, tražimo, prekapamo. On se treba upisati u naša srca. Dopustimo mu to ovih dana. Da u nama dopiše Duh Sveti ono što Isus želi da bude u nama.

Autor: fra Tomislav Pervan. Izvor: Medjugorje.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *

Na vrh