Foto: Shutterstock
»I odmah pošto iziđoše iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im. Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali. Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: „Svi te traže.” Kaže im: „Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.” I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.« (Mk 1,29-39)
Isus je došao usrećiti čovjekovo srce
Isusova su djela također rječita propovijed. Djela govore tko je on i što on želi s čovjekom. Petrova punica je na svome tijelu iskusila Isusovu iscjeliteljsku snagu i potom ih dvori. I služenje je oblik vjerovanja i nasljedovanja Isusa. Iste večeri Isus liječi bolesnike i izgoni nečiste sile. Nečiste ga sile prepoznaju, ali Isusu ne treba njihovo priznanje, jer ne vjeruju niti mogu vjerovati. On je došao čovjeku, njega zanima čovjek, ostavljenik, bijednik. Njima je on poslan. Isus Krist – bez igdje ičega, bez ičega što bi izvana slutilo na neobičnost u redu je svetosti. Nije nam donio nikakvo otkriće, nikakvu novu znanost, nije gospodario, nego je služio, bio ponizan, strpljiv, svet pred Bogom i ljudima, a bijaše strah i trepet demonima. Bijaše bezgrješan. Došao je usrećiti čovjekovo srce.
Živimo u nezdravom ozračju, a Isus je: zdravlje bolesnih, utočište grješnika, pomoćnik u nevolji…!
Čime bi se mogao usporediti naš život? Redovito s krhotinama od kojih smo sazdani, odnosno u koje smo razbacani. Površno živimo, površno gledamo, površno slušamo. Slušamo samo krilatice i fraze, nerazumljive i nejasne. Uvijek nešto dira ili pogađa naš život, ali ne u bitnoj mjeri. Pretrpani smo informacijama, mijenjamo raspoloženja, mišljenja. Sve nas to puni, svime se tim hranimo, gotovo smo nemoćni obraniti se protiv tolikih vanjskih utjecaja koji bitno utječu na naše duševno i tjelesno zdravlje. Prodire to u naš život sa svojim sadržajem i naš se život oblikuje i poprima sadržaje onoga što u sebe primamo.
Dobro je to znao Isus. Znao je da je čovjek uvjetovan svojom okolinom, da je čovjek poput velike antene koja prima u sebe sve što se oko njega zbiva, a da to istinski ne filtrira. Isto kao što je čovjek primatelj, on je i odašiljatelj, uvijek imamo pred sobom zakon akcije i reakcije, u govoru, ponašanju, ali je i to sve fragmentarno, istrgano, nesuvislo, nepovezano. Tako se stvara nezdravo ozračje, čovjek odrasta u nezdravoj okolini, i postaje onečišćavač, okolina isijava i zrači okuženi zrak.
. On svojom pojavom postaje zdravljem bolesnih, utočištem grješnika, pomoćnikom u nevolji. On ne izgovara samo riječ, on jest Riječ, neponovljiva, autohtona, samosvojna, nezamjenljiva, jedinstvena. Osoba utkana u jednu jedincatu i jedinstvenu riječ, egzistencija definirana jednom riječju. Osoba koja je pronašla riječ i nju živjela, nije se dala nikim i ničim smesti ili odvratiti od svog poslanja. Riječ koja je postala likom u osobi, u sebi je nadišao sve klišeje i kalupe. Riječ koja nije bila ni veća ni manja od njega samoga. U našem su životu obično riječi veće od nas, one nas nadrastaju, dočim se u Isusovoj osobi riječi srastaju, postaju jedno veliko Jedno i Jedan! On je u službi jedne jedinstvene misije.
A mi ćemo postati ono što jesmo tek po tome kad se prepustimo do kraja riječi, poruci, kad se stavim na raspolaganje onome što od mene iziskuje ovaj što stoji naspram meni! Kad se utjelovi riječ u mome životu i postane moje poslanje, moja životna obveza i poruka onima s kojima živim i koji su mi kao osobe povjereni. Kad riječ dadne pečat svemu mome i oko mene, kad riječ počne mijenjati mene i ljude oko mene. Upravo kao što se to zbivalo s Isusom i u Isusovu okružju. Kod nas sve zavisi od toga s kakvom i kojom se osobom susretnem, koju riječ puštam u sebe, i komu dopuštam da prodre u moje biće. Komu dopuštam da postane sadržaj mog života, da probije moje začarane krugove. Ljudi koji su se susreli s Isusom mogu nam jasno posvjedočiti kako postoji netko naspram nas tko nam može podariti životnu riječ i po njoj preobraziteljsku snagu.
Isusova molitva – koji je bio sadržaj njegovih molitava
Uz Isusovu snažnu riječ imamo u čitanju također i tematiku Isusove molitve. Isus je, jasno, kao i svaki vjerni Židov u njegovo vrijeme molio. Koji je bio sadržaj Isusovih molitava? Zacijelo ono što je naučio u obiteljskoj kući u Nazaretu, ali isto tako i molitve, odnosno poniranje u zbiljnost samoga Oca, koju je učio i naučio rastući u dobi, mudrosti i znanju u Nazaretu. Isusov stil molitve bio je zacijelo zagonetan i za same učenike koji su ga višekrat molili ne bi li i njih naučio moliti kao što je i Ivan učio svoje učenike (Lk 11,1). Prije svoje muke moli za svoje (Lk 22,32, Iv 17), moli za narod (Lk 13,619), za djecu (Mt 19,13-15), pa čak i za same svoje krvnike (Lk 23,34). Isusova molitva u Getsemaniju jasno nam kaže da to bijaše borba s Ocem i Očevom voljom (Mk 14,32-42).
Molitva mu i na križu bijaše prožeta moljenjem psalama, te konačnim predanjem u Očevu volju. Pa ipak njegova molitva posjeduje i stanovitu posebitost, napose onaj hvalospjev Ocu što ga prenose i Matej i Luka (Lk 10,21 sl; Mt 11,25 sl). Imamo jasni odnos Oca i Sina pri čemu Isus na sebe primjenjuje naslov Sina, isključivost u odnosu na spoznaju Oca i njegove volje te kao konačnog Objavitelja, donositelja Božje Objave i Riječi.
Spram Isusove molitve i odnosa prema Ocu imamo uvijek pred sobom jednostavnost, pouzdanje, povjerenje, neposrednost kojom govori samome Ocu i o Ocu. Matej prenosi molitvu Očenaša u surječju Govora na gori: Apsolutno prvenstvo koje treba da ima Bog u našem životu. Sve treba podrediti Božjem kraljevstvu i njegovoj pravednosti. Ta se pak pravednost ne očituje u proroštvima, čudesima, izgonjenju nečistih sila, već u jednostavnom činjenju volje Očeve (Mt 7,21sl). Kao što smo gore naglasili jedinstvo Isusove osobe i riječi tako možemo naglasiti i ovdje jedinstvo Isusove osobe i molitve. To tvori jedno veliko jedno. Sve se stapa u jedinstveno i jedincato izgovaranje Očeva imena s Abba, Tatice!
„Isuse, svi te traže” (On je imao i ima odgovor na svako naše pitanje)
Znakovito je ono apostolsko svi te traže! Zašto ga traže? Ljudi žele odgovor na svoja temeljna životna pitanja jer su čovjekov život i njegova psiha u biti uvijek isti. Netko je rekao kako je cijeli svijet za jednu znamenku ili veličinu manji od svih naših životnih upitnika. Problem zlosilja, diktature počinje upravo ondje kad više ne mogu pitati, već mi se rješenja nameću sa svih strana. Ljudi su dolazili Isusu s raznim pitanjima, upitnicima, problemima, bolestima. Tražili su rješenja koja im je velikodušno nudio. Prisjetimo se samo njegovih poučaka, njegovih riječi i govora. Većina ljudi nikad nije naviknula pravilno pitati, pravilno se zapitati spram temeljnih životnih problema. Čovjek koji pita izokreće ili prazni vreću vlastitih samostvorenih odgovora i stavlja se pod sud i pred sud drugoga koji ima bolja rješenja. Najgore je kad čovjek ima rješenje za sve i kad mu drugi ne treba u životu. Jer i vjera je put do Boga, put, a ne kuća u kojoj se može mirno i udobno stanovati. Čovjekov život je putovanje. Vjera je hod kroz život.
Svijet je dolazio Isusu s posve konkretnim pitanjima. Sjetimo se onoga mladića koji je htio biti savršen i imati život vječni. Preko upitnika dolazi jasnoća i bistrina u moj život. Tek kad postavljam pitanja, biva mi jasno tko je Isus u mome životu. Ako imam uvijek i na sve odgovor, zapravo upravo tada odgovora nemam. Već sama Isusova pitanja upućena pojedincima daju nam znati i naslutiti kako je on veći od svih naših odgovora. Isus je istodobno i onaj koji je tražen, koga ljudi traže, ali i onaj koji postavlja pitanja. Čovjek se mora spram njega odrediti. Isus je cijeli život bio i ostao veliki upitnik, velika zagonetka, živo pitanje, pa čak i u trenutku svoje smrti. Ljudi su tražili Isusa. I danas ga traže. Traže ga jer imaju mnoga pitanja i upitnike. Nemoguće je na njih odgovoriti i zato će biti i ostati čovjekov najveći problem dok opstoji na svijetu: Zašto moram živjeti s pitanjima i neodgovorenim odgovorima na vlastita pitanja. Osim jasno, ako se prepustim Isusu u njegovu vodstvu. Jer, on ima i imao je odgovor na svaki naš upit.
Izvor: Medjugorje.hr
Autor: fra Tomislav Pervan
