Foto: Shutterstock
Jednom zgodom upitao je svećenik Feliks petogodišnjeg dječaka: „Čuj Francek, ljubiš li ti našega Spasitelja?” „O da, gospodine župniče!” odgovorio je dječak. „Ali ljubiš li ga svim srcem svojim?” „Ne, jer je moje srce zato premaleno. Ja ga ljubim svim srcem njegovim!”
Bog je čista ljubav
Vjerojatno ovaj dječak nije ni sanjao kako je veliku istinu rekao. Bog je naime tolika neizmjerna dobrota da ga nikada svi anđeli, svi sveti i svetice Božje, i svi ljudi koji su živjeli i koji će još živjeti – nisu u stanju ljubiti onoliko koliko on zaslužuje.
Bogu nisu ni najmanje trebali bezbrojni korovi anđela, a ipak ih je stvorio da i oni uživaju u njemu. Stvorio ih je iz same dobrote i ljubavi. Nisu mu trebali ni ljudi te je i njih stvorio da uživaju u stvorenim ljepotama prirode, a nakon kušnja ovoga života da zauvijek uživaju Njega.
Bog sve stvara iz čiste ljubavi. Radi čovjeka Bog je stvorio i bezbrojna prirodna dobra da mu služe na ovome svijetu. No kudikamo više učinila je dobrota i ljubav Božja za naše spasenje nakon Adamova pada.
Ljubav je ono najveće i najsvetije u Isusovoj poruci. Ova riječ je danas dosta „u modi”. O njoj se govori, piše, na njezin račun smišljaju se vicevi, pjevaju pjesme, snimaju filmovi, mediji govore na svoj način…
Ljubav je težnja volje prema spoznatom dobru. Ljubav je sveta stvar, najveća krjepost od svih krjeposti. Nemoguće je neku krjepost zamisliti bez ljubavi. Ljubav je nadnaravni dar Božji kao vjera i ufanje. Svakom je od Boga darovana. Ljubav je darivanje sebe drugome, usrećivanje drugoga. Pravo i iskreno ljubiti znači: darivati sebe drugome, nesebično darivati svoje vrijeme, misli, zdravlje, dušu i sve što imamo. To znači živjeti za drugoga.
Bog je obećao Spasitelja. I kada je došlo vrijeme poslao je Sina svoga na ovaj svijet. „U ovom se očitova ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu”, kaže sv. Ivan.
I Sin Božji Isus Krist donio je božanski nauk Evanđelja, ustanovio je svete sakramente, napose divnu žrtvu svete Mise. Samog sebe daje za hranu našim dušama u svetoj pričesti. A vrhunac ljubavi posvjedočio nam je svojom žrtvom na križu.
„Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje!”
Boga ljubiti, to je naša najveća dužnost na zemlji
Godine 1853. umro je glasoviti Francuz Fridrik Ozanan, sveučilišni profesor u Parizu. Smatraju ga najvećim svjetovnjakom apostolom 19. stoljeća. Cijelog svog života bio je djetinje odan Crkvi. Pobožan poput djeteta. Osobito je rado razmatrao Muku Isusovu i križni put i tom prilikom je često gorko plakao. Jednom ga njegov brat zatekne kako pred raspelom roni suze. Iznenađen upita ga: „Zašto plačeš?” Fridrik mu kroz suze odgovori: „Kad promatram što je sve Isus za nas pretrpio, a mi smo mu ipak toliko nezahvalni, moram plakati.”
Mi vjerojatno ne plačemo pred raspelom kao ni u pobožnosti križnoga puta. Nije ni nužno. Potrebno je samo da nam srce plače što smo Isusu toliko nezahvalni, premda nas je On toliko ljubio.
Zaista na križu nam je dao najveći dokaz ljubavi i milo nas poziva da ostanemo u njegovoj ljubavi, držeći njegove zapovijedi. On će se onda radovati nad nama i naša radost bit će potpuna (usp. Iv 15,9-17).
I svima onima, koji njega ljube, nakon kratke kušnje na zemlji dat će život vječni na nebu. Onaj život, koji apostol Pavao nije mogao opisati, nego je samo rekao: „Niti je oko vidjelo, niti uho čulo, niti je u srce ljudsko unišlo, što je Bog pripravio onima, koji njega ljube”.
Da uzvratimo Bogu toliku dobrotu i ljubav zaista je srce naše premaleno. Kad bismo htjeli dostojno ljubiti Boga, morali bismo si na neki način posuditi Njegovo Srce, da mu barem donekle uzvratimo ljubav za ljubav. Zato Boga ljubiti, to je naša najveća dužnost na zemlji. Ali ujedno i naša najveća sreća na zemlji, kao što je najveća nesreća na zemlji ako čovjek Boga ne ljubi.
A Boga ne ljubi i ne može ti biti Božji prijatelj onaj tko ne mari za njegove zapovijedi, tko živi u smrtnom grijehu. Takav Boga ne ljubi. Takav nema milosti posvećujuće. On pred Bogom nema vrijednosti i ide u susret vječnoj propasti. Nastojmo Boga ljubiti svim srcem svojim koliko možemo. Više on ne traži od nas. Kako veliko srce nam je darovao, tolikim srcem ga ljubimo. On će biti time zadovoljan i učinit će nas zauvijek blaženima.
Što je potrebno da bismo ljubili jedni druge kao što nas Isus ljubi
Tko ljubi Boga, razumije se, ljubit će i bližnjega. „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!”
Kad bismo vršili ovu, ne samo preporuku ili savjet, nego zapovijed Isusovu – kako bi lijepo izgledao naš međusobni život?! Bilo bi to malo nebo na zemlji. Znali bismo onda strpljivo snositi slabosti svoga bližnjega. Bili bismo uvijek pripravni pomoći bližnjemu, čak i uz velike žrtve. Ta, Isus je za nas sve žrtvovao. Kako ne bismo onda i mi barem nešto žrtvovali za njega? Nestalo bi onda svake svađe, zavisti, vrijeđanja i osuđivanja. A teškoće i patnje života podnosili bismo hrabro i strpljivo naočigled drugih.
Vršeći ovu zapovijed ljubavi, mi postajemo njegovi prijatelji. Zvone nam u ušima Kristove riječi: „Vi ste moji prijatelji ako činite što sam vam zapovjedio, ovo vam zapovijedam: ljubite jedni druge!” Prijateljstvo zahtijeva uzajamnost ljubavi; Kristovu ljubav čovjek uzvraća kad njega ljubi svim srcem i kad ljubi braću i sestre, s kojima se on poistovjećuje, jer kaže da je učinjeno njemu ono što je učinjeno najmanjem među braćom (Mt 25,40).
Nikada ne bismo smjeli iznenaditi Boga ni psovkom, ni propustom svete Mise, ni drugim grijesima…
Tisuću puta dođemo u mogućnost da drugome olakšamo njegov životni teret, bol i poteškoće… da drugome napakostimo, prkosimo, svađamo se i da mu otežavamo život.
Dirljivo je i potresno slušati ono što Isus govori na Posljednjoj večeri preporučujući učenicima međusobnu ljubav: on hoće od nas stvoriti čvrstu zajednicu koju povezuje njegova ljubav, gdje se svi osjećaju kao braća i žive jedni za druge. Što budemo više stopljeni u Kristovoj ljubavi, to ćemo biti sposobniji nositi tu ljubav svim ljudima.
Kako bismo mogli biti glasnici ljubavi u svijetu, ako se ne bismo međusobno ljubili? Pozvani smo da svojim ponašanjem pokažemo da je Bog ljubav i da se prianjajući uz njega učimo ljubiti i postajemo ljubav.
Pozvani smo pokazati da je Evanđelje ljubav i da Krist nije uzalud učio ljude da se vole: da ljubav utemeljena u Kristu nadilazi razilaženja, poništava daljine, uklanja egoizam, rivalitete, nesloge. Sve to uvjerava i privlači k vjeri više nego ikoje drugo sredstvo, a osim toga je bitni dio one apostolske plodnosti koju Isus očekuje od svojih učenika kojima je rekao: „Postavih vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane” (Iv 15,16). Samo onaj tko živi u ljubavi može svijetu donositi dragocjeni plod ljubavi.
„Ona je bila anđeo moga života”
Književnica iz Ženeve Hochmann pripovijeda o mladoj djevojci s kojom je priroda postupala maćehinski. Njezina nerazborita majka u trenutku srdžbe kazala joj je zbog njezina nezgodnog vanjskog izgleda: „Tebe neće nitko nikada ljubiti”.
To je kćer pogodilo kao ubod u srce. No u taj trenutak stvorila je ona odluku: „Bit ću prema svakome vrlo prijazna i ljubazna”. Ona je to doista i bila i zato je bila općenito obljubljena. Uzeo ju je jedan čestit muž, kome je ona bila najbolja domaćica i majka obitelji. Kad je umrla, dao joj je muž napisati na grobni spomenik: „Ona je bila anđeo moga života” (Koch XII 765,3; „Put k sreći”).
Da, djelotvorna ljubav najsigurniji je put i zemaljskoj sreći. Nastojmo i mi iskrenom i djelotvornom ljubavi biti veselje svojim bližnjima, anđeli utjehe. Onda ćemo biti i veselje samome Bogu, te će nas On jednom primiti u vječno veselje gore na nebesima!
Blago nama ako ovo shvatimo i životom svojim potvrdimo!
„Vi ste me dakle više voljeli negoli moja majka”
Neka ugledna visokoobrazovana žena, majka četvero djece, čiji je muž bio specijalist medicine, došla je na liječničko savjetovanje jer je bolovala od progresivne paralize, a trebala je uskoro roditi. Tražila je savjet i dobila ga. Naime, liječnik, osvjedočeni vjernik, rekao joj je: „Dijete ne smijete ubiti jer je to zločin. Vi ste bolesni, ali Vaše se dijete može roditi posve zdravo. Rodi li se bolesno, nosit ćeš njegov križ zajedno sa svojim. U svakom slučaju, molim Vas, nemojte ubiti svoje dijete. Ako ga rodite, ja ću ga držati na krštenju i bit ću mu kum.”
Dijete se rodilo zdravo. A liječnik je ispunio svoje obećanje i sljedećih godina pohađao svoje kumče i njegovu majku pokazujući mnogo ljubavi i brige za njih.
Tome je liječniku nakon mnogo godina jedan dan došla neka djevojka – bio je to dan njezina vjenčanja. Od srca mu je zahvaljivala što je uopće živa i što taj dan sva sretna stupa u brak. Liječnik nije shvaćao o čemu je riječ jer nije prepoznao djevojku. No ona mu je objasnila: „Kada me je moja majka nosila pod srcem, došla je k Vama da me odstranite. Međutim Vi niste pristali. Odbili ste je. Vi ste me dakle više voljeli negoli moja majka. Vama prema tome dugujem život pa Vam od srca zahvaljujem.”
S pravom bismo mogli reći da ju je majka začela, a liječnik rodio, jer da njega nije bilo, ova bi djevojka bila umorena i bačena na smetlište. Evo što može učiniti pravi liječnik, istinski zaštitnik i čuvar ljudskog života. Onaj koji ljubi Boga i brata i sestru!
