Foto: Fra Ivan Macut
Sveta mjesta i svjetske religije
Sve religije svijeta imaju svoja sveta mjesta za koja vjeruju da je na njima Bog ili više bogova bliže čovjeku. Na tim mjestima izgrađena su i svetišta, hramovi i sl. koja žele hodočasnike lakše uputiti prema onome zbog koga ili čega su na to sveto mjesto i došli. Tim se mjestima pristupa sa strahopoštovanjem i čistim srcem jer se želi susresti sa Svetim; želi se doživjeti nešto što se na ostalim, „običnim” i „svakodnevnim” mjestima ne može doživjeti. Sveto mjesto ima svoja posebna pravila i njih se je potrebno uvijek pridržavati kako ne bi došlo do profaniranja ili oskvrnjivanja svetog prostora na kojem se hodočasnik u tom trenutku nalazi.
Uz postojanje svetih mjesta u različitim religijama, također postoji i poseban put – hodočašće – prema tim svetim mjestima. Tako su i put, tj. hod i sveto mjesto itekako važni za duhovni život i rast pripadnika različitih religija. Iako je u današnje vrijeme, osobito kada se radi o iznimno udaljenim mjestima, itekako opravdano koristiti suvremeni prijevoz, ipak hod i osobni napor kao dio hodočašća itekako imaju svoju svrhu i trebaju biti prisutni. Bez napora gubi se ona ljudska dimenzija, tj. trud i muka koja hodočašću daje posebni naglasak. Hodočašće se na taj način izdvaja od običnog putovanja ili izleta i ima svoju posebnu notu i naglasak.
Kada je riječ o kršćanstvu, i u njemu postoje sveta mjesta. Možemo izdvojiti kao posebno sveto mjesto grad Jeruzalem zbog svega onoga što se u njemu događalo s Isusom, a to su Isusova muka, smrt i uskrsnuće. Poznato je da je Jeruzalem sveto mjesto i Židova i muslimana i kao takvo od iznimne je važnosti za očuvanje svjetskog mira u cjelini, a onda i među pripadnicima različitih religija.
Unutar katoličkog svijeta postoji mnoštvo svetišta diljem svijeta. Nekako su najpoznatija i vjernicima najdraža marijanska svetišta u koja godišnje hodočasti na milijune katolika diljem svijeta. Ona su nepresušni izvor i vrelo nadahnuća, a o tome nam svake godine svjedoči sve veći broj dobronamjernih hodočasnika. Marijanska su svetišta diljem svijeta mjesta izuzetnog mira i pomirenja ljudi s Bogom. Odavno su postala prepoznatljiva po svojim dobrim i pozitivnim plodovima kao su, npr. obraćenja, duhovna zvanja, duhovna i tjelesna ozdravljenja, pomirenje s Bogom, Crkvom i bratom čovjekom itd. Ta su svetišta poznata po cijelom katoličkom svijetu, ali i izvan njega.
Zašto vjernici hodočaste?
Već smo rekli da je hodočašće poznato od davnine te ga poznaju i prakticiraju različite religije svijeta. Hodočašće je ponajviše vezano uz osobni zavjet Bogu. Napor hodočašća povezuje se sa zavjetom koji vjernik želi uputiti ili dati Bogu. Naravno da su osobni zavjeti redovito vezani uz neku osobnu potrebu ili potrebu naših bližnjih. Hodočašće se veže i uz zahvalnost Bogu za primljenu milost koju smo primili mi ili netko za koga smo se molili ili ranije zavjetovali. Moguće je, uvjereni smo, pronaći i druge razloge hodočašća. Svakako, ono redovito ima svoj izvor u Bogu i povezano je ili s već ranije primljenim milostima ili s traženjem određenih milosti, tj. Božje pomoći u konkretnim životnim situacijama.
Potrebno je naglasiti da se ovdje ne radi o trgovanju s Bogom. Ne traži Bog od nas da hodočastimo kako bi nam pomogao niti mi možemo svojim hodočašćem Boga prisiliti da nam pomogne, tj. potkupiti ga svojim djelom u vidu hodočašća. Ovdje se radi o tome da vjernik upravo zbog toga što vjeruje i priznaje Boga gospodarom svoga života i gospodarom cijeloga svijeta, želi hodočašćem, tj. osobnim tjelesnim naporom i posvetom tog vremena koje prođe u hodočašću i dolaskom u sveti prostor, Bogu iskazati ponajprije hvalu i zahvalnost za sve što ima i što jest.
Naš nas hod prema hodočasničkom mjestu, tj. svetištu podsjeća na prolaznost života i na naš hod kroz ovozemaljski život uz trud i muku. Hodočašće je ujedno i dragocjeno vrijeme da sebi posvijestimo koliko smo ograničeni i slabi te da u svemu u biti ovisimo o Bogu, o Stvoritelju svemira, svijeta i nas ljudi. Izmjena mjesta, ljudi, krajolika i sl. koja ostaju iza nas na našem hodočašću želi nam posvijestiti da smo hodočasnici u cijelom svom životu, a konačni cilj je domovina koja je na nebesima. Ne možemo i ne smijemo se previše navezati na ono što je prolazno inače nećemo dospjeti do konačnog cilja našeg ovozemaljskog proputovanja prema nebeskoj domovini. Ono što ostaje iza nas svjedoči nam da naš cilj nije iza nas, nego pred nama i da mu trebamo odlučno ići. Punina života i spasenje ne nalazi se u ovozemaljskom i prolaznom, nego u onome što je vječno i neprolazno, a to nam svako svetište i hodočasničko mjesto itekako želi posvijestiti. Dolazak na sveto mjesto pretkazuje nam puninu života i spasenja koje nas tek očekuje. Tu ga možemo osjetiti na nesavršen način, u tragovima i slikama, ali dovoljno intenzivno da obnovimo svoju životnu snagu i osjetimo da Bog postoji i da nam je blizu. Ta nas sigurnosti i iskustvo svetoga potiču da se ponovno vratimo na isto mjesto.
Foto: Gabriele Soccio/San Marco in Lamis Foto
Povratak u svakodnevni život
U svetištu i na hodočašću ne možemo ostati ili provesti ostatak svoga života. Potrebno se vratiti u svakodnevnicu ma koliko nam se ona činila crna, teška i sl. Sigurno smo pomalo i zavidni onima koji ostaju u svetištu, a to su redovito Bogu posvećene osobe – redovnici/e i svećenici – koje se brinu za hodočasnike, koji se posvećuju Bogu na dublji način i suobličavaju svoj život Bogu. Ipak, naš zadatak nije ostati u svetištu ostatak svoga života, nego smo pozvani da to iskustvo svetoga koje smo na hodočašću iskusili ponesemo i, što je još važnije, prenesemo u svoju svakodnevnicu te da njime obogatimo i sve one koje susrećemo na svojem životnom putu, a to su ponajviše naše obitelji, prijatelji i sl. Nije rijedak slučaj da se nakon jakog religioznog iskustva osoba po povratku u svakodnevni život promijeni. Zna se dogoditi da osoba počne ozbiljno raditi na svom životu i mijenjati odnose koji je opterećuju ili na nju djeluju negativno. Zna se, također, dogoditi i radikalni zaokret u do tada naoko mirnom i podrazumijevanom životu i životnim situacijama u kojima nam se sve činilo samorazumljivim i opravdanim. Stoga je potrebno biti oprezan kada dolazimo u dodir sa svetim jer ponekad nakon tog susreta, stvari i odnosi u životu i mimo naše volje ne ostanu isti jer doticaj sa svetim mijenja život, pogotovo ako mu se u slobodi prepustimo i dopustimo mu da djeluje u našem životu.
Svakom je vjerniku potrebno da barem jednom u svom životu napravi veće hodočašće. Ono će mu itekako pomoći u njegovu životu. Intenzivnije će doživjeti svoju vjeru i biti u bliskom doticaju sa svojim Bogom. Taj će ga susret dovesti i u susret sa samim sobom i potaknuti da promisli o svojem životu, o tome što je uistinu važno i da po povratku odbaci sve ono što je nevažno, a na poseban način da odbaci sve ono što ga udaljuje od samoga Boga, a to je grijeh i sve što je uz grijeh vezano. Iskustvo hodočašća zna biti toliko jako da osobu dugo po njegovu završetku nosi kroz život i daje mu neobičnu snagu za suočavanje sa svim životnim nedaćama i situacijama ma koliko bile bolne ili teške. Bog, kojega je na svetom mjestu susreo na dublji način, pokazat će se djelatnim u njegovu životu. Sve ovo i više je nego dovoljan razlog da se odlučimo i pođemo na hodočašće, a sve s ciljem kako bismo i svoj život doživjeli kao jedno dugačko hodočašće prema Bogu na nebesima. Tek ako na taj način shvatimo svoj život, onda se nećemo vezati na ono što je nevažno ili manje važno ili na prolazne materijalne stvari, nego ćemo težiti za onim što jedino vrijedi a to su duhovne vrijednosti koje možemo pronaći jedino u Bogu.
Na hodočašće možete ići i u organizaciji „Kristofora” a koja hodočašća i programe nudimo pogledajte ovdje.
Autor: dr. fra Ivan Macut
