Fra Daniele i papa Franjo/ foto: lalucedimaria.it
Ja sam fra Daniele Piras. Redovničko mi je ime Maria, zbog ljubavi koju gajim prema našoj majci Mariji. Rodio sam se i živio u Italiji. Imam 27 godina i potječem iz jednostavne i siromašne obitelji. Živio sam s roditeljima i pet godina mlađom sestrom, koja je danas redovnica klarisa. Moja je obitelj bila u velikim financijskim problemima, a uz to je moj otac puno pio i svađao se s mamom. Rođen sam i odgajan u takvom ozračju, okružen svađama i problemima, što je na mene ostavilo dubok trag. Sjećam se da sam jednom rekao mami da se rastane od tate, na što mi je ona odgovorila da neće, jer ga je, takvog kakav je, prihvatila pred Bogom i obećala da će biti uz njega u dobru i u zlu. Da bih se udaljio od teške situacije u kući, počeo sam izlaziti i družiti se s prijateljima uz koje sam počeo pušiti, piti, koristiti lake droge, koje su me polako dovele i do teških droga o kojima sam godinama bio ovisan.
„Dotakao sam dno života“
Heroin sam konzumirao praktički od puberteta pa do moje dvadeset i prve godine. S jedne sam strane bježao od obiteljskih problema da bih se smirio i našao sreću, no u stvarnosti sam upao u još veće probleme. Takav me je život doveo do toga da promislim o sebi. Kao razmetni sin koji, nakon što je potrošio očev dio novca i nakon što je ostao gladan, žedan, bez posla i prijatelja, tako sam i ja dotakao dno života i shvatio da tako više ne mogu, te sam tražio pomoć – prije svega u vlastitoj kući. Moja je majka bila jako pobožna žena, te mi je stalno govorila o Isusu. Nisam mogao slušati takve stvari i jako mi je smetalo što mi govori o nekom nevidljivom Isusu dok ja imam stvarnih problema s drogom. Smatrao sam je ludom. Na početku ni ona nije bila jako pobožna, ali su je problemi s mužem približili vjeri, te je u njoj našla svoju utjehu i snagu. I upravo je ona ta koja mi je najviše pomogla svojim govorom o Isusu i Mariji. Stalno sam mislio o njoj.
Druga stvar o kojoj sam često razmišljao bio je životni izbor moje sestre. Mjesec dana nakon što je napunila 18 godina, ušla je u samostan kod sestara klarisa. Razmišljao sam kako je moguće da jedna tako mlada i lijepa djevojka završi zatvorena unutar četiri zida i da bude sretna, a ja koji želim biti sretan i slobodan, tu sreću ne uspijevam pronaći na ulici. Ona je bila još jedan razlog zašto sam odlučio potražiti pomoć. Tako sam jednom došao kod mame i rekao joj da više ne mogu tako, da sam potonuo preduboko i da se sam ne mogu izvući. S mamom sam posjetio zajednicu u kojoj su mi davali lijek kako bih mogao izdržati bez konzumiranja droge. Tada sam počeo polako i moliti. Mama mi je rekla da nije dosta ono što čujem o molitvi od nje, nego da i sam počnem moliti. Moja je terapija tada bila molitva i lijek koji su mi davali u zajednici.
Odlazak na karizmatski susret
Nakon nekog vremena majka mi je predložila da pođem s njom na jedan karizmatski susret koji je vodio fra Ilias Vela, te da će mi Bog sigurno pomoći. Nisam bio oduševljen tom idejom jer godinama nisam zalazio u crkvu, ali s obzirom da je mojoj majci jako stalo do toga, učinio sam to. To je bilo mjesec dana nakon oblačenja moje sestre u samostanu, gdje sam se prvi puta susreo s fratrima koji su me pozvali da dođem kod njih na razgovor. Jasno, rekao sam da ću doći samo da ih se riješim, a zapravo sam jedva čekao da se maknem od njih. Dakle, otišao sam na taj karizmatski susret zvan „Isus, Kralj svemira“. Kada sam vidio sve te ljude oko mene koji pjevaju i plješću, htio sam odmah pobjeći, smatrao sam ih luđacima. Izlazio bih van pušiti, odlazio bih u kafić popiti nekoliko piva, te se ponovno vraćao i tako stalno. Ali sam ipak bio ponekad prisutan. Jednom, kada sam se vratio, fra Ilias je govorio o zlu. Kako zlo djeluje, kako je ono nedostatak, gubitak, kako nas vodi u propast i sve što je rekao odnosilo se na mene. Kao da je čuo moju životnu priču, te on to sve sada iznosi javno. Govorio je o drogama, alkoholu, seksu. Potom je počela molitva za ozdravljenje. Jedna je žena kraj mene počela vikati, bacati se po podu i mijenjati boju glasa, što me je jako prestrašilo, jer takve stvari nikada do sada nisam vidio. Počeo sam razmišljati o onome što je svećenik govorio. Znao sam što je zlo o kojem je svećenik govorio jer sam ga dotaknuo svojom dušom. Ono se i manifestiralo kroz ženu koja je bila pored mene. To su bile misli koje su mi kolale glavom i koje su mi dale zaključiti da moram zatražiti pomoć da se izvučem iz toga zla.
„Počeo sam plakati, znojiti se, u meni se događalo nešto što nisam mogao objasniti…“
Majka je uspjela dogovoriti razgovor s tim svećenikom, tijekom kojeg sam mu ispričao cijeli svoj život i ispovjedio se. Rekao je da će moliti za mene, ali da i ja moram moliti. Vratio sam se na seminar u trenutku kada je kroz dvoranu prolazio svećenik s Presvetim Oltarskim Sakramentom u ruci. U meni se rodila snažna želja da dotaknem Presveto. Kao ona žena iz evanđelja koja je željela dotaknuti Isusa da bi ozdravila (to sam poslije pročitao). Probijao sam se kroz ljude, odgurivao stolice oko sebe i na kraju sam uspio. Vratio sam se na mjesto i tada se dogodio ključni trenutak mojega oslobođenja. Bio je zaziv Duha Svetoga i svećenik je čitao jedan odlomak iz knjige proroka Danijela koji kaže da je Bog živ, da je njegovo kraljevstvo vječno na zemlji i na nebu, da je on oslobodio Danijela iz ralja lavovskih. Dok je on to čitao ja sam se počeo lomiti. Nisam se više mogao kontrolirati. Počeo sam plakati, znojiti se, u meni se događalo nešto što nisam mogao objasniti. Osjećao sam se kao da se raspadam u dijelove. Majka, koja je bila pored mene sa svoje dvije rođakinje, znala je što se događa, jer je već vidjela takve stvari. Znala je da me Isus oslobađa moje navezanosti na drogu. Savjetovala mi je da sutra ne uzmem lijek.
Sutradan sam se vratio na seminar i prema majčinom savjetu nisam uzeo lijek. Cijeli dan nisam osjećao potrebu da ga uzmem, sve do predvečer kada sam osjetio potrebu. Ako ne bih uzeo lijek počeo bih se tresti i osjećao bih snažne bolove. Ali dok sam ja to vrtio u svojoj glavi, svećenik s oltara je rekao majkama i očevima da bace drogu svoje djece. Okrenuo sam se majci i rekao joj da sam je upravo htio tražiti lijek, na što je ona samo odgovorila da se smirim i da me je Isus ozdravio. Vratili smo se doma i ja sam se osjećao preporođenim. Bacio sam sve lijekove koje sam imao i svoje pouzdanje stavio u Isusa. Otišao sam na seminar kao ovisnik, a vratio sam se potpuno ozdravljen. Na tom sam seminaru iskusio na vlastitoj koži da je Isus živ i da nam daje svoju snagu kada to od njega zatražimo. Od tada do danas ja sam čist i potpuno zdrav.
Svećenički poziv
Stvari su nekako bile povezane. Nisam si mogao oprostiti mnogo toga. Mnogi su ljudi trpjeli zbog mene, a prije svega moji roditelji. No na seminaru sam iskusio oproštenje i nevjerojatnu Božju ljubav, iskusio sam što to znači biti voljen, te me je to iskustvo držalo i nosilo u daljnje dubine Božje ljubavi. Nakon par mjeseci nazvao me je jedan fratar, onaj kojega sam upoznao na oblačenju svoje sestre, da me pita kako sam. Ja sam mu sav oduševljen prepričavao svoje iskustvo živoga Boga, što je i njega razveselio, te mi je ponudio da dođem u Asiz na seminar o pozivu. Kad sam došao tamo, prva stvar koja me je oduševila bili su fratri. Na njihovim se očima vidjela radost. Zajedništvo koje su gajili silno me je oduševilo. Poželio sam biti sretan kao i oni. Počeo je seminar o pozivu na kojem sam shvatio da mogu odabrati – ili ću se oženiti ili život posvetiti Bogu. Meni nikada nije niti palo na pamet da postanem svećenik, ali polako, slušajući unutarnji glas, osjetio sam da me Bog zove. Razgovarao sam sa svojim duhovnim ocem koji me je upozorio da postoji opasnost miješanja svećeničkog poziva s obraćenjem, te mi je savjetovao da pričekam neko vrijeme. Dvije sam godine proveo u molitvi, proučavanju Biblije, razgovorima te sam nakon toga bio primljen u samostan i tu sam sretan. Fratri su me primili ne samo kao duhovni oci nego zaista kao prava braća. Osjećam se prihvaćeno i voljeno.
Isus nam daje život u izobilju
Unutar svakoga od nas postoji jedna praznina koja čezne da bude ispunjena. Ja sam imao sve, ali nisam imao ništa. Prazninu sam pokušao ispuniti alkoholom, drogom, prijateljicama. Neki ju možda ispunjavaju sportskim rezultatima, uspjehom na fakultetu, na poslu… No, ako smo iskreni prema samima sebi, jedino je Bog taj koji može ispuniti prazninu u nama jer ta je praznina zapravo čežnja za Njim. Treba se u toj trci za uspjehom zaustaviti i zapitati se jesmo li uistinu sretni. Siguran sam da ćemo tada otkriti, ako smo iskreni prema sebi, da je samo Isus taj koji daje život i on ga daje u izobilju.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
