Nedaleko od Zagreba, u Dugom Selu, na ulaznim vratima kuće koja se kipom Gospe na pročelju izdvaja od ostalih, dočekala nas je s. Ljilja Lončar – misionakra s gotovo tri desetljeća staža u radu s potrebitima u zemljama Trećega svijeta.
Sestra Ljilja prije 15 godina u Splitu je osnovala udrugu „Zdenac“, neprofitnu organizaciju civilnog društva, koja svoj rad temelji na kršćanskim vrednotama.
„1989. na poziv s. Lenke Čović, Službenice milosrđa, odlučila sam otići u misije u Ekvador gdje sam proboravila 13 godina. Za vrijeme mog boravka i djelovanja u Ekvadoru, isto tako, u dosta teškim uvjetima, organizirajući misionarske pohode u vrlo zabitnim krajevima, i među ljudima gdje praktički nije bilo puteva ni ikakvih znakova civilizacije – na tom tragu, u tom ambijentu, takvim iskustvima, imala sam unutarnji osjećaj, unutarnji poticaj koji je bio sve veći i veći, da osposobim misionare laike koji će organizirano ići, snagom Duha i snagom milosrđa upravo u takve predjele i pomagati osobama koje su daleko od Boga i od ljudi.“, započela je svoje svjedočanstvo sestra Ljilja, jedna od naših najpoznatijih misionarki s dugogodišnjim ‘misionarskim stažom’.
Razgovor sa s. Ljiljom Lončar, Službenicom milosrđa i misionarkom
Osnutak misionara milosrđa
Od 2000. godine u Ekvadoru djeluje laička grupa, obitelj Službenica milosrđa. Nakon što se projekt u Ekvadoru pokazao uspješnim, s. Ljilja zamolila je svoje poglavare da se takav pokret osnuje i u Hrvatskoj, kako bi se mogao dalje širiti svijetom.
„To su mi dopustili, tako da smo 2003. godine osnovali „Zdenac“ u Splitu, koji predstavlja početak pokreta misionara milosrđa. Prvo smo imali duhovnu formaciju u trajanju od godine dana i tek smo onda započeli volontirati s osobama s posebnim potrebama i drugim osobama koje su trebale materijalnu i duhovnu pomoć. Prva misionarka laikinja bila je Jasna Vuletić koja je 2005. godine otišla u Ekvador i ondje ostala dvije godine.“, prisjeća se sestra Ljilja, ističući da misionarski poziv i djelovanje imaju smisla samo ako i oni koji služe, kao i oni koje se služi, u tom procesu Boga doživljavaju kao dobroga Oca i ako rade na osobnom odnosu s njim.
Svakom članu udruge „Zdenac“ dobro je poznata slika uskrslog Isusa na zdencu, koja predstavlja metaforički prikaz misije i ciljeva udruge, kao i važnost njezinih članova bez kojih to sve ne bi moglo funkcionirati. Isusov Zdenac je zdenac milosrđa, satkan od kapi dobrih djela učinjenih s ljubavlju. Svaki sudionik svojim dobrim djelima, duhovnim i materijalnim, mijenja ljudske živote i sam postaje promijenjen. Svaki Isusov zdenac satkan je od tri kruga osoba. Središnji krug predstavljaju osobe pozvane od Boga da svoj život posvete samo Njemu u zvanju Misionara Milosrđa. Uz njih djeluju i mjesni volonteri – ljudi dobre volje koji sebe pronalaze u tome da žele raditi nešto dobro za svoga bližnjega, a važni su i vanjski suradnici koji pružaju podršku na različite načine.
U kapelici: Susret Isusa i Samarijanke
Život u zemljama Trećega svijeta
Udruga „Zdenac“ samostalno djeluje na Kubi, u Venezueli i Tanzaniji. Na pitanje postoje li nekakvi zajednički motivi zbog kojih se pojedinci odlučuju otići u misije, s. Ljilja odgovara:
„Motivi su različiti. Mladi ljudi žele vidjeti svijet. Radišni su, skromni, lako se uklapaju u sredinu. Starije su osobe više motivirane vjerskim motivima. Iskustva su pozitivna, lijepo su primljeni. Nakon dolaska u „Zdenac“, temeljitije su počeli živjeti svoju vjeru. Uspostavili su jedan prisniji odnos s Bogom, koji je promijenio njihov život. Više nisu bili oni stari.“
Sestra Ljilja opisala nam je kako izgledaju životi ljudi u zemljama u kojima djeluje. Premda u svakoj od spomenutih zemalja postoje razlike, mnogo je i zajedničkih stvari. Svi su, kako kaže, otvoreni, radosni, život im je važan danas, za sutra i ne brinu previše. I ono što je posebno vidljivo jest to da jako cijene život jer im „visi o dlaci“. To je, priča nam s. Ljilja, ono što možemo naučiti od njih. No, ono što je poražavajuće jest činjenica da na Kubi i u Venezueli obitelj kao institucija ne postoji, svega 1%.
„U Ekvadoru se cijeni obitelj, iako postoje rastave brakova i rađaju se izvanbračna djeca i to im je prirodno. U Venzueli i Kubi parovi jedno vrijeme budu u vezi, rode se djeca, odlaze u drugu vezu i ponavlja se ista stvar. U obitelji je puno rana, agresije, loših stvari. Djeca provode život na ulici, vrlo rano ulaze u vezu. Na Kubi još u osnovnoj školi žive zajedno. Od 12 ili 13 godina već su zaručeni i žive zajedno kod roditelja dječaka ili djevojčice. Sa 30 godina već imaju unuke. Mogli bi govoriti da ondje uopće nema morala, zato su te zemlje – posebice Kuba, poželjno turističko odredište jer je sve dopušteno. Sve je podređeno hedonizmu, užitku. Iako većina stanovništva živi i u materijalnoj bijedi.“, priča nam sestra Ljilja koja već 29 godina nesebično služi potičući i druge da joj se pridruže u toj plemenitoj službi.
U Hrvatskoj je na dan Svete Obitelji pokrenut misijski projekt „Obitelj za obitelj“, koji se temelji na ideji da mlade obitelji iz Hrvatske mole za obraćenje određene obitelj iz Venezuele koja je u programu „Zdenca“. Jer dokle god oni ne otvore vrata Bogu, kaže nam s. Ljilja, može im se vrlo malo pomoći. Oni žive potpuno suprotno od onoga što nalažu Božje zapovijedi.
s. Ljilja Lončar u misijama
Služiti i po cijenu života
Sestra Ljilja u svom misijskom radu obavlja brojne dužnosti. Redovito okuplja volontere, motivira ih, duhovno osnažuje, educira, usmjerava; vodi osobne razgovore, posjećuje obitelji, radi na projektima, sudjeluje u izradi priručnika za djecu i volontere, a uz to neprestano radi i na izgradnji sustava unutar „Zdenca“ kako bi bio operativan i jednostavan.
Volonteri predvođeni s. Ljiljom djeluju u tzv. „crvenim zonama“, svjesno riskirajući vlastiti život da bi služili potrebitima:
„Postoje crvene zone označene crtom i točno se zna dokle se smije ići, gdje je kolika-tolika sigurnost, a preko ‘crte’ je na vlastitu odgovornost. Ja redovito idem na vlastitu odgovornost. Prvo idem ja, a onda ostali. Upravo tamo mi djelujemo. Na tim crvenim zonama, gdje susrećete krv na cesti. Ondje ima droge, svakoga zla; noć se ondje ne čeka, nego se bježi prije noći. Ja sam puno puta čekala noć, zbog okolnosti jer nešto se ipak ne stigne riješiti tijekom dana.“, govori s. Ljilja vjerujući da je misionaru koji radi za Boga i u njegovo ime, sve što se dogodi zapravo dobitak, jer je život koji živimo prolazan. Mjesta strahu kod nje nema. Svjesna je opasnosti kojima se izlaže, ali, kako kaže, ne usmjerava svoj pogled na njih, već na ono što treba učiniti.
Osim rada na projektima i s volonterima, s. Ljilja se brine i za duhovni život tamošnjih ljudi. No, ipak, prevelikog interesa za Boga nema. Crkve na Kubi i u Venezueli su, kako kaže, prazne. Mlade se u školama sustavno odgaja protiv Boga i Crkve. Nakon što je „Zdenac“ počeo s radom, djeca su poželjela sakramente, poželjela su ići u Crkvu. Svakih nekoliko mjeseci imaju nova krštenja i nove pričesti. To je veliki dobitak duša za Boga, priča nam s. Ljilja. Zanimljivo je da, iako ne trebaju Boga, ti ljudi posebno štuju Djevicu Mariju. Naša sugovornica objasnila nam je zašto je tomu tako:
„Časte Mariju s onim djetinjim pouzdanjem. Barem jednom godišnje odu u Gospino svetište. Mogu biti u svetištu da Boga i ne spomenu. Važnija im je Marija zbog odnosa prema majci kojoj su privrženi, jer otac jedno vrijeme bude u kući i onda ga nema, otišao je i došao je netko drugi.“
Ljudi, tvrdi s. Ljilja, nisu otvoreni za Boga i vjeru. Oni jednostavno nemaju potrebe za Bogom. Imaju potrebu kad su u nekoj nevolji, kao što je bolest. Onda traže pomoć od bilo koga.
Na pitanje što joj je najzahtjevnije u njezinoj službi, s. Ljilja spremno odgovara:
„Najzahtjevnije u mojoj službi potaknuti je druge na potpuno predanje, da misiju stave ispred svoga vlastitoga života. Da se svim srcem tome predaju, da u to vjeruju, da vjeruju da ih Bog ondje želi i da su time počašćeni, da to nije žrtva. Da je to tajna vlastite sreće, ispunjenosti. Najteže mi je druge uvjeravati da je to nešto najljepše u životu. Da se netko može naći u tome zvanju i da je to zvanje toliko uzvišeno, toliko lijepo i da imaju priliku u potpunosti ga prihvatiti, ali cijena je tome dati se svim srcem Bogu, ne mjeriti žrtvu i voljeti ljude takve kakvi jesu.“
Iz kapelice u Dugom Selu
„Zdenac“ u Hrvatskoj
Gospođa Nives Muše, iz Upravnog odbora „Zdenca“, predstavila nam je brojne projekte koje Udruga provodi u Hrvatskoj, a onda i u drugim zemljama gdje „Zdenac“ djeluje, ali je pozvala i sve koji imaju volju za služenjem da se priključe:
„Želim pozvati naše ljude ovdje da budu suradnici Zdenca, da svoje kršćansko poslanje ostvaruju preko Zdenca, jer – tko je zapravo Zdenac? Mi smo zapravo samo sredstvo u Božjim rukama, povezujemo ljude kako bismo mogli nešto učiniti za one kojima je pomoć potrebna.“
Nives nam je objasnila tko može postati misionarom milosrđa i kako taj postupak izgleda:
„Prije nego li volonter ode u misije, u „Zdencu“ treba biti najmanje godinu dana, da upoznamo osobu koju šaljemo tamo. Najvažnija je motivacija – što vas motivira. Ako je motivacija prvenstveno avanturizam, onda ništa od toga. I bitno je biti čovjek – čovjek za drugoga. Osoba također treba biti psihički stabilna i zdrava, jer vi kada dođete u Afriku i vidite uvjete u kojima oni žive, kako žive, što jedu, ono što možete jest utopiti se zajedno s njima i plakati. Ali, isto tako, treba znati staviti jedan zid i znati koliko možeš preko.“
Više o Udruzi „Zdenac“ i projektima koje provodi možete saznati ovdje.
Nives Muše iz Upravnog odbora „Zdenca“
Bog nas poziva na velika djela
Bog ne poziva sve nas da ostavimo sve i uputimo se služiti kao misionari u neku zemlju, ali nas poziva da budemo misionari milosrđa u vlastitim obiteljima. Što to znači, rekla nam je s. Ljilja:
„Misionar se može biti i u obitelji, ali to zahtjeva jednu svijest i intenzivni duhovni rad. Potrebno je otvoriti duhovne oči i činiti što je suprotno vlastitoj naravi. Činiti nešto više od onoga što redovito činimo. Imati hrabrosti i ne misliti hoće li me netko ismijavati ili neće. Mene je inače od djetinjstva pratio taj unutarnji glas da sam izabrana, da me Bog izabrao za njegovu službu. I to je taj ‘zdenac’ koji nosim u duši i za koji bi željela da ga svatko nađe u sebi – ‘vrelo izabranosti’ od Boga za velika djela.“
Gabriela Jurković; Book.hr
Foto: Krunoslav Fučkor
