Eh, taj Book Draga čitateljice, hvala Vam, također od srca

Nema siječanjske depresije, jer nema ni prosinačke euforije

Foto: Pixabay

Naša nam je čitateljica napisala, prenosimo u cijelosti:

»Vaša sam čitateljica i pretplatnica doslovno od prvog broja. Sjećam se da sam Book prvi put vidjela na štandu u Domu sportova u jesen 2009. na duhovnoj obnovi koju je vodio pater Zvjezdan Linić.

Sjećam se da sam došla do vas, uzela časopis, prolistala ga, malo pogledala. Izgledao je zanimljivo pa sam ga kupila. Bio je to nulti broj. Prva godina izdanja bila je tek 2010. Kako se sjećam? Pa zapravo sam upravo zavirila u svoju arhivu Bookova i uvjerila se da je to bila 2010. godina. Od onda sam pretplatnica, i od onda čitam Book.

I da, od početka sam doslovno „gutala“ sadržaj, čitala ga od korica do korica, sve. Možda čak prvih nekoliko godina. I znam da su ponekad bile objavljene priče koje sam već negdje prije bila pročitala, u nekom mailu koji je prenosio neku lijepu kršćansku ili jednostavno – poučnu priču, ali svejedno sam to isto rado pročitala i u Booku.

📖

Dakle, 14 godina čitanja, 14 godina duhovnog rasta.

Razmišljam kako sam se puno promijenila kroz to vrijeme. Duhovno sam narasla. I Book je dobrim dijelom za to zaslužan – to mogu reći s potpunom sigurnošću.

Još ljubomorno čuvam nekoliko prvih godišta; uredno su složena u jednome ormaru.

Kako se hrpica povećavala, tako sam neka godišta podijelila, prijateljima, časnim sestrama u jednome samostanu i nekim drugim ljudima za koje sam mislila da bi im ovaj spoj modernog, duhovnog časopisa bio zanimljiv i koristan.

😇

U drugome broju, to pamtim jako dobro, na naslovnici je bio velik naslov: „Kako prikazati svetu misu“.

Još i danas se sjećam koliko sam bila iznenađena kad sam ga čitala. To mi je bilo pravo otkriće. Nikad do tad nisam razmišljala o svetoj misi na taj način.

🐦

Onda je tu bio i članak „Kamen“, koji opisuje čovjeka koji je dobio zadatak da gura kamen, ali se on godinama nije pomaknuo s mjesta…

U trenutku čitanja toga članka, i sama sam bila kao i lik iz te priče, i dobro sam zapamtila pouku i sjećam je se do danas.

Sjećam se toga članka, na kojoj stranici časopisa je bio i kakva je slika bila uz njega, i sjećam se koliko sam nad njim plakala.

Čitala sam ga ponovno i ponovno, bio je napisan baš za mene.

📖

Zatim je tu bio i članak „Molite li u rikverc?“ Znala sam da je Bog svemoguć, ali opet, to mi je tako otvorilo pamet da počnem razmišljati na drugi način: „Zašto Bog ne bi moju molitvu za nekoga mogao uzeti u obzir „unatrag“, i udijeliti milost toj duši na smrtnome času, da se spasi? Zaista, pa za Boga nema ni prostora ni vremena…!“

Bilo je tu još puno toga, a kad bi Book stigao, poštom, djeca bi ga obično odmah otvorila pa smo naglas čitali šale i smijali se.

Te stranice su nam, naravno, bile omiljene.

I ja ponekad najprije pročitam šale, pa tek onda uvodnik.

Jednom sam na vašu adresu poslala svoj osvrt na jednu duhovnu obnovu.

Osvrt je bio pun negativnih komentara… dok sam ja smatrala da sve vidim pravedničkim očima.

Objavili ste moj osvrt, i uz njega komentar uredništva, nakon čega sam se duboko posramila.

Uh, bilo je to pomalo šokantno za mene.

„Dakle, ‘ja pravedna’ možda ipak nisam tako pravedna kako ja samu sebe vidim?“ Ne samo da nisam nego sam shvatila koliko sam prljava i stisnuta u srcu… i koliko gorčine i osuđivanja nosim u sebi.

Ali svejedno nisam prestala čitati Book.

📲

U jednome trenutku htjela sam otkazati pretplatu jer su mobiteli u puno toga zamijenili papirnate novine. I više nisam čitala ni pola sadržaja, nego samo onako, letimično nešto… Ali sam i od toga odustala, jer mi je bilo žao prestati pomagati vaš rad, barem na taj način.

Ovih 200-tinjak kuna godišnje, barem je tako bilo do 2022., meni ne predstavlja velik izdatak. I neću trpjeti zbog toga; sebi i svojoj obitelji mogu, Bogu hvala, priuštiti sve što nam treba, a ako će tih 200 kuna vama barem dati neku moralnu podršku da imate jednoga pretplatnika više, onda ću zadržati pretplatu.

📰

I tako Book i dalje dolazi na moju adresu, i još uvijek ga čitam i nalazim u njemu puno dobrih stvari…

Dobro, da ne bi bilo baš sve idealno, moram reći da me ponekad živcirao dizajn časopisa… i puno crne boje u podlozi teksta, i članci razlomljeni na sitne stupce koji su mi bili nepregledni i teško čitljivi.

Toliko mi je to smetalo da sam vam opet htjela pisati, ali onda ste iznenada to promijenili, na bolje! …manje crne boje, drukčiji, širi tekst na stranici… i to kao da ste mene pitali. Možda je još netko primijetio da ono staro nije bilo baš najbolje?

*

Volim pročitati uvodnike gospodina Lončara, znaju biti vrlo nadahnuti. Nekako osjećam da se morao dugo pripremati i moliti da napiše tekst o jednoj temi i da taj tekst bude jasan, razumljiv, lako čitljiv i, što je najvažnije – koristan. Ne znam to reći drukčije nego da osjećam da je tekst – nadahnut! Nadahnut Duhom Svetim nakon puno molitve.

Takav je bio i tekst koji sam pročitala nedavno, „Apel za spas Booka, drugi dio, 2024. godine“.

Kroz sve ove godine više ste puta pisali o poteškoćama u poslovanju i zamolili za podršku.

Tada sam u srcu donijela odluku da ću donirati određeni iznos. Ali nisam, pokolebala sam se…

Znam onaj dio iz poslanice: „Svatko neka dade kako je srcem odlučio… ne sa žalošću.“ Ali kad sam još malo promislila i odvagnula, ipak sam se odlučila na manji iznos, koliko će mi iznositi jedna nagrada koju uskoro očekujem, trebala bih je dobiti, a vezana je uz moj redovni posao.

Donacija je uplaćena, od srca. To je moja podrška za nastavak rada. Za sve što činite. I iz velike zahvalnosti za vaš trud, za to što ste opstali sve ove godine.

Ja sam duhovno rasla (i) uz Book, a koliko je onda ljudi kojima je barem neki mali članak (priča, tekst, molitva) – pomogao u nekom trenutku života? To samo Bog zna.

I da, jako me dirnuo i rastužio uvodnik listopadskoga Booka.

Nisam znala za tu tragediju, da je gospodin Josip Lončar izgubio sina. Moja iskrena sućut!

Ali istovremeno, kad sam čitala kako je on molio za svog sina, to je i meni dalo nadu da će i duše s moje liste biti spašene po mojim molitvama i beskrajnom i neizmjernom Božjem milosrđu.

Jer i ja sada za njih molim „u rikverc“, odnosno onako kako sam davno pročitala u onome članku koji sam prije spomenula: molim da im dragi Bog u zadnjem trenutku života, barem u zadnjoj sekundi dade milost pokajanja i da budu spašene za vječnost.

To su one duše za koje, onako na prvu, po ljudski, ne bih rekla da mogu biti spašene… ali znam da je Bogu sve moguće. Toliko godina je tako strpljiv sa mnom, unatoč svemu što kod mene ne valja… pa zašto onda ne bi oprostio grijehe i onima za koje molim? Kad je On sama ljubav i milosrđe…

👍

Dragi i poštovani Bookovci, evo, htjela sam vam se javiti jer me, eto, potaknuo onaj nedavni tekst gospodina Lončara, „Apel za spas Booka“. I mislila sam da će biti kratko… ali kad sam krenula, odužilo se.

Htjela sam vam ustvari samo reći jedno veliko HVALA za sve što po Božjem nadahnuću činite već tako puno godina… i da podržavam vaš rad. A nadam se da ću to moći i dalje.

Nek vas Bog obdari svojim blagoslovom i iskreno želim i molim da se pronađe i dovoljno financija da možete normalno dalje poslovati i nastaviti evangelizirati.

Bb«

Posvjedočila Čitateljica

mv; Book.hr