Foto: Shutterstock

Pitanje:

Sada ćemo ti uputiti neka pitanja osobne prirode, koja nam se neminovno nameću u susretu s egzorcistom koji je uistinu posvećen toj službi: Kako si postao egzorcist? Kako si započeo? Koje su bile poteškoće i faze koje si morao premostiti teško i mukotrpno stječući iskustvo?

Odgovor:

Zbilo se to ovako. Prije tridesetak godina, kad sam još bio mlad, upitao sam generalnoga vikara svoje biskupije bi li bilo prikladno udijeliti nekim osobama, koje su se tužile na neke neuobičajene smetnje, blagoslov pomoću formule preuzete iz Egzorcizma pape Lava XIII., koji se nalazi u Rimskom obredniku. Vikar mi je dao dopuštenje, štoviše, podržao me je, smatrajući tu praksu plodonosnom u pastoralnom smislu, da bih bolje razumio neke neobična stanja.

Katkad sam se pitao kako izgleda opsjednuti i vukla me je znatiželja da se prije ili kasnije susretnem s jednom takvom osobom

Petnaestak mi je godina redovito, jednom godišnje, obnavljao dopuštenje. Proveo sam to u djelo nekoliko puta, no nisam bio siguran u njegovu djelotvornost. Katkad sam se pitao kako izgleda opsjednuti i vukla me je znatiželja da se prije ili kasnije susretnem s jednom takvom osobom. Jednu večer oko devet sati, 10. listopada 1975., netom po povratku u župnu kuću, pošto sam večerao vani, nalazio sam se samu kući i začuo zvono na vratima.

Kad sam upitao tko je, dobio sam odgovor: „Mi smo dvije gospođe i želimo s vama razgovarati.“ Otvorio sam vrata i čekao ih na odmorištu; dok su se uspinjale stubištem, jednoj od njih se počelo napadno izobličavati lice, što je bilo popraćeno gestikulacijama i krikovima. Tada sam vidio prvi slučaj opsjednuća. Bio sam potresen i prestravljen. Uz pomoć gospođe u pratnji, ponio sam opsjednutu do naslonjača u dnevnom boravku, upitao sam njezinu pratiteljicu Teresu za neke pojedinosti i započeo s egzorcizmom.

Smogao sam nešto hrabrosti i odgovorio: „Ja ti sam ne mogu ništa, ali Krist ti po mojoj službi zapovijeda da odeš.“ Tada je izgovorio rečenicu koja je obilježila cijeli moj život…

No moj strah i nepripremljenost bili su golemi. Onaj drugi, nevidljivi, to je veoma dobro uvidio te mi se grohotom smijao u lice, govoreći: „Jadnik, kako li se samo muči, sav se pretrgao!“ i potom dodao: „Ali ti meni ne možeš ništa.“ Smogao sam nešto hrabrosti i odgovorio: „Ja ti sam ne mogu ništa, ali Krist ti po mojoj službi zapovijeda da odeš.“ Tada je izgovorio rečenicu koja je obilježila cijeli moj život. Hladnim i metalnim glasom, s golemom samouvjerenošću, odvratio mi je: „KRIST IMA SVOJE KRALJEVSTVO, A JA IMAM SVOJE. KRIST VLADA U SVOJEMU, A JA U SVOJEMU.“

Nakon nekoliko sati uspio sam osloboditi tu ženu. Kad je došla k sebi, žena me je upitala: „Gdje sam? Koliko je sati?“ Pitao sam ju sjeća li se ičega, na što mi je odgovorila: „Sjećam se samo da si mi se pričinio kao čudovište kad sam te ugledala izbliza na vrhu stubišta. Ničega se više ne sjećam.“

Sutradan ujutro pohitao sam biskupu, koji pak nije znao za opću dozvolu koju mi je dao generalni vikar, i sve mu izložio. Od toga mi je dana u nekoliko navrata potvrdio ovlaštenje, no povrh svega me brižno prati: izvještavam ga o svemu, savjetuje me i uvijek me poziva na oprez. Moj biskup drži da ima slučajeva u kojima je ta služba korisna za biskupiju, no da se valja suzdržati od pretjerane promidžbe. Ako sam tu toliko zahtjevnu službu sve ove godine učinkovito i konstruktivno vršio, to dugujem svojemu biskupu, koji me neprestano prati s velikom brižljivošću.

Nakon tih događaja počeo sam biti izložen sporadičnim, ali žestokim nasrtajima sila zla, osobito noću

Vratimo se na trenutak na one dvije gospođe. Oko dva mjeseca nakon tog susreta primio sam telefonski poziv da smjesta odem u zabačenu uličicu u stari dio grada – rekli su mi da tamo stanuje jedna opsjednuta žena koja govori nepoznatim jezicima i koju više ljudi pokušava obuzdati, ali bez uspjeha.

Vratila mi se bojazan i nisam znao što učiniti. Pomolio sam se, sjeo u automobil i dovezao se pred kuću u koju su me naputili. Bila je to skromna nastamba. Neke su mi osobe došle ususret i rekle mi: „Ostavio ju je prije pet minuta. Rekao je: ‘Sada moram otići jer dolazi onaj svećenik.’“ Gospodin je bio blagonaklon prema meni, kao prema proroku Joni, te sam u sebi rekao: „Ako je pobjegao zbog mog dolaska, znači da moj strah ipak nije opravdan.“

Potom su me poveli u sobu. U krevetu je ležala blijeda i iscrpljena žena. Pogledali smo se i odmah se prepoznali. Bila je to Teresa, pratiteljica prve opsjednute. Tako je započelo moje iskustvo.

Nakon tih događaja počeo sam biti izložen sporadičnim, ali žestokim nasrtajima sila zla, osobito noću. Za mene je započelo surovo pripravno razdoblje, koje je potrajalo godinama. (…)

Iz knjige „Što s đavlima i vračarskim urocima?” talijanskog egzorcista Raula Salvuccija. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete u elektroničkom izdanju nabaviti ovdje.