Dvije navike koju su jako česte, a njima na sebe navlačimo prokletstvo!

Foto: Shutterstock

Poznavao sam dvojicu zemljoradnika iz Epira. Jedan je bio otac obitelji i imao jednu ili dvije njive i u svemu se pouzdavao u Boga. Radio je koliko je mogao, bez tjeskobe. „Napravit ću koliko stignem”, govorio je. Više puta mu se dogodilo da su mu neki snopovi istrunuli od kiše jer ih nije stigao pokupiti, a neke mu je otpuhao vjetar. No on je za sve govorio: „Slava Tebi, Bože” i sve mu je išlo dobro. A onaj drugi je imao mnogo njiva, stoku itd. Ali nije imao djece. Ako si ga upitao: „Kako si?” odgovarao je: „Ma pusti, ne pitaj”. Nikada nije rekao: „Slava Tebi, Bože”, samo je gunđao i zanovijetao. A da vidite, jednom mu ugine krava, drugi put mu se dogodi ovo ili ono. Imao je sve, ali nije imao napretka.

Zašto?

Gunđanjem i zanovijetanjem čovjek kao da proklinje samoga sebe

Gunđanje i zanovijetanje, kojemu su toliki skloni, koristi samo nesreći, a s njim se izlazi na kraj samo davanjem slave Bogu. Gunđanje rađa gunđanjem, a slavljenje rađa slavljenjem.

Kada čovjek ne gunđa zbog neke poteškoće u kojoj se je našao, nego slavi Boga, onda đavao puca od srdžbe i odlazi drugome koji gunđa kako bi mu sve prikazao naopako. Jer što čovjek više gunđa, to se više upropaštava.

Ponekad nas „pokvarenjak” (đavao) pokrade i natjera nas da ničim ne budemo zadovoljni, a čovjek duhovno može u svakoj prilici pronaći razlog za slavljenje Boga i tako zadobiti Božji blagoslov.

Čovjek duhovno može u svakoj prilici pronaći razlog za slavljenje Boga i tako zadobiti Božji blagoslov

Evo, znam jednoga tamo na Svetoj Gori koji, ako pada kiša pa mu kažeš: „Opet pada kiša”, počinje: „Da, samo pada kiša, istrulit ćemo od tolike vlage”. Ako malo poslije stane kiša i ti mu kažeš: „E, nije baš mnogo padalo”, kaže: „Da, zar je to bila neka kiša? Sve će se osušiti…” A nitko ne može reći da nije normalan, već je navikao gunđati. On je razuman, a misli nerazumno! Gunđanje i zanovijetanje su prokletstvo. To je kao da čovjek proklinje samoga sebe, a onda dolazi gnjev Božji.

O nama ovisi hoćemo li okusiti ili ne blagoslove kojima nas Bog dariva

Zato kažem, slavljenje Boga je velika stvar. O nama ovisi hoćemo li okusiti ili ne blagoslove kojima nas Bog dariva. Ali kako da ih okusimo kada nas Bog, na primjer dariva bananom, a mi mislimo što li to bolje jede taj i taj brodovlasnik? Koliko ljudi jede samo suhi dvopek, ali danju i noću slave Boga i hrane se nebeskom milinom! Ti ljudi stječu duhovnu osjetljivost i poznaju milovanje Božje. Mi to ne znamo jer se naše srce prekrilo ljepljivim muljem i ništa nas ne može zadovoljiti. Ne razumijemo da se sreća nalazi u vječnosti, a ne u ispraznosti.

Autor: Sveti Pajsije Svetogorac (1924. – 1994.)

Otac Pajsije je jedan od najznačajnijih i najuvaženijih svetogorskih staraca 20. stoljeća. Ovaj pravoslavni monah proteklih je desetljeća postao jedna od najsvetijih ličnosti u Grčkoj. Kanonizirala ga je Grčka pravoslavna Crkva 13. siječnja 2015. godine.

Izvor: pouke.org; Book.hr