Foto: Shutterstock
Imam 30 godina. Bog mi je prvi put jasno pokazao da je tu kada sam imala između 12 i 13 godina.
Bila sam u poslu, kad sam se odjednom, nekom silom snažno premjestila u dnevni boravak…
Mama je bila na poslu, a ja sam u kuhinji pripremala ručak da ju iznenadim kad se vrati s posla. Braća su se igrala u dnevnom boravku, koji je od kuhinje udaljen četiri-pet koraka. Bila sam u poslu, kad sam se odjednom, nekom silom snažno premjestila u dnevni boravak, neplanirano. Ne mogu objasniti kako sam se odjednom našla na samom pragu između kuhinje i dnevnog, nisam se planirala odmaknuti. Iste te sekunde u kuhinji se srušio strop, kamen na kamenu. Od straha sam počela jako plakati i nisam još mogla shvatiti zašto sam se našla u dnevnom i još sam se pitala što je to bilo. Nekoliko godina nakon toga, prilikom obraćenja, sjetila sam se toga događaja i zaključila da je to bio živi Bog na djelu. I od tada se rado sjećam tog dana.
Ponukana glasom iznutra pošla sam nešto pogledati na livadu. Na jednoj drači uhvatila se novčanica od 200 kuna…
U drugome događaju imala sam oko 20 godina. Taj dan se nekako dogodilo da nismo imali za sutrašnji kruh. Već se bližila noć kad smo u kući razgovarali kako ćemo sutra. Tata mi je dao zadnju kovanicu da odem u obližnju trgovinu kupiti kruh za idući dan. Ušla sam i stala u red pred kasom. Nekako mi je pogled stalno letio prema van, gdje je promet bio prilično gust. I ne znam kako to objasniti, ali nikako nisam mogla skrenuti pogled s kamiona koji se zaustavljao preko puta trgovine. Iz kamiona je izašao vozač koji je zastao i iz svog džepa izvadio punu šaku novčanica i kao nešto brojio. Moj pogled je još na njemu. Najednom se iz njegove ruke nešto kao otrglo. Učinilo mi se da mu je ispalo nešto novca, a opet sam mislila da je bacio neki papir. I tada sam o tome razmišljala, što mu je ispalo. Mislila sam čak i reći čovjeku da mu je nešto ispalo, ali mi je tad to izgledalo glupo, da se obraćam nepoznatom čovjeku zbog tog „papira“. Kupila sam kruh i krenula doma.
Dok sam hodala prema kući, pogled mi je stalno letio prema kamionu i prema livadi koja se nalazila iza tog kamiona. Stalno sam imala osjećaj da moram gledati prema tamo. Sunce je skoro zašlo i jedva se vidjelo na obzoru. Ponukana glasom iznutra pošla sam nešto pogledati na livadu.
Na jednoj drači uhvatila se novčanica od 200 kuna.
Tada sam shvatila da je to On dao, jer zna da nemamo. A nisam ga niti zamolila. Dao je iz svoje ruke, od onoga koji ima čak punu šaku, meni koja se je pitala kako ćemo sutra.
Hvala mu i slava sad i u vijeke!
I toga sam se sjetila nakon obraćenja, nakon čega sam se prisjetila Abrahama i Izaka koji je pošao žrtvovati svog sina. A iza njega se u drači nalazila ovca. Bog je živ! Puno mi je puta to pokazao te mi i dalje pokazuje. Ovo su samo dva mala svjedočanstva, meni su velika, dvije kapi u moru čuda koje Bog izvodi u mom životu. HVALA mu i slava! Aleluja!
Posvjedočila N. N. (Podaci poznati uredništvu)
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
