Foto: Shutterstock
Kad su pastiri već davno otišli a u siromašnoj je štalici nastala tišina, podigne Dijete glavicu i pogleda prema vratima. Ondje je stajao dječak, plašljiv i stidljiv.
„Dođi bliže“, reče Dijete, „zašto se bojiš?“
„Zato što ti nisam ništa donio“, reče dječak.
„A ja bih vrlo rado od tebe nešto dobio“, reče Dijete u jaslicama.
Mali se stranac nato uzruja: „Ja ništa ne znam! Ništa nemam! Kad bih nešto imao, dao bih ti…“
I dječak je kopao po džepovima svojih starih hlača.
„Evo starog nožića koji sam našao. Evo ti ga!“
„Ne“, reče Dijete, „zadrži nožić. Ja od tebe želim nešto posve drugo. Tri stvari…“
„Vrlo rado“, reče dječak, „ali što?“
„Daruj mi svoju posljednju sliku koju si nacrtao.“
Dječak se zacrveni, bilo mu je neugodno. Da ni Marija ni Josip ne čuju, dječak se posve približi Djetetu: „Ali slika je bila tako loša da je nitko nije ni htio vidjeti.“
„Upravo zato“, reče Dijete u jaslicama, „upravo zato hoću tu sliku. Donesi mi uvijek sve ono što se drugima na tebi ne sviđa, što druge u tvom životu ne zadovoljava.“
„A onda“, nastavi Dijete, „želim da mi daš svoj tanjur.“
„Ali njega sam danas razbio“, zamuca dječak.
„Upravo zato ga hoću“, reče Dijete. „Donesi mi uvijek sve ono što je u tvom životu slomljeno, da to opet zacijelim.“
„I kao posljednje, daj mi svoj odgovor roditeljima kad su te pitali kako si razbio tanjur.“
Sada se dječak vrlo ražalosti i zamuca: „Rekao sam da sam tanjur slučajno gurnuo sa stola, ali to je bila laž. Zapravo sam ga u ljutnji bacio na kameni pod.“
„To sam htio znati“, reče Dijete. „Donesi mi uvijek sve zlo svoga života, svoje laži i uzmicanja, svoj kukavičluk i svoju okrutnost. Sve ću ti ih uzeti. Ti ih ne trebaš. Želim te razveseliti i oprostiti tvoje pogreške. Od danas možeš svakoga dana doći k meni.“
Izvor: www.sestre-scj.hr. Autor: W. Baudet
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
