Foto: Privatna arhiva obitelji Orejaš
U Križevcima je bilo krasno odrastati
Kao djecu nisu nas odgajali u vjeri. Imali smo previše slobode, a još sam bio nestašan, neposlušan, redovito spreman na kojekakve gluposti, pun loših ocjena u školi. Neprekidno sam se igrao s društvom iz ulice. Stalno smo bili vani, u prirodi. Gradili smo kolibe, penjali se po drveću, skakali preko potoka, padali u njega, zimi smo se vozili po potoku na santama leda, zavezali bismo špagu preko mosta pa su u ljudi padali preko špage, gađali smo prolaznike sa šprihericama a skriveni iza živice. Domišljatost nam je bila na visini, no definitivno je da je u Križevcima bilo krasno odrastati, u gradu po mjeri čovjeka, bez zločestih ljudi, uz više dobronamjernu klimu. Tako sam živio u nekom svojem filmu, željan više ljubavi, što tada nisam znao izraziti.
Trudio sam se ostaviti dobar dojam. Od vjere još uvijek nije bilo ništa. Od prevelikoga i prenapornoga rada počeli su mi se javljati bolovi. Upućen sam…
Sakramente sam riješio, ali to je bilo forme radi, poslije ništa. Nije bilo niti formalnog odlaska na Svetu Misu. U cijeloj toj situaciji jedini mi je svijetli lik bio vjeroučitelj i župnik naše tada jedine župe svete Ane dr. Stjepan Kranjčić. Sviđao mi se jer nas nije forsirao na silu. Imao je za nas puno ljubavi, bio je blag, odgajao nas je kao da smo mi vjeroučenici njegova djeca. Zato sam, onako zloćkast i nepotican od roditelja, ipak volio ići na vjeronauk. Znao sam župniku Kranjčiću postavljati kojekakva pa i čudna pitanja. Odgovarao mi je uvijek sa smiješkom i u blagosti. Sve što sam znao o vjeri do svojeg obraćenja 1990. godine zahvaljujem isključivo svojem pokojnom župniku Kranjčiću. (…)
Foto: Privatna arhiva obitelji Orejaš
U New ageu
Po povratku iz vojske počeo sam planirati život, prošlo me ludilo. Još sam se prije vojske zaposlio u „Čeliku“, tvornici transportne opreme.
S vremenom sam na poslu prošao puno terena, bio sam po cijeloj Hrvatskoj i Jugoslaviji. Susreo sam puno različitih ljudi, stekao mnoga iskustva. Trudio sam se ostaviti dobar dojam. Od vjere još uvijek nije bilo ništa. Od prevelikoga i prenapornoga rada počeli su mi se javljati bolovi. Upućen sam k jednoj ženi koja je liječila bioenergijom. Nakon tretmana osjetio sam poboljšanje, oduševio sam se zamišljajući kako bi bilo lijepo kad bih i ja tako mogao pomagati ljudima. Jednom zgodom me zasvrbjelo oko, htio sam ga dodirnuti rukom, ali sam osjetio hladnoću i odmah poboljšanje. Mjerenja su mi pokazala visok biopotencijal i krenulo je moje bavljenje bioenergijom, radiestezijom. Pomagao sam ljudima otkrivati vodu na dvorištu, otkrivao sam štetna zračenja u kući. To nisam radio za novac. Ispočetka mi je to bilo fora, a onda sam shvatio da me to ne ispunjava pa sam počeo proučavati drugu literaturu. Stigao sam do meditiranja joge, vježbi disanja, izgovaranja mantri, duhovnog izlaženja iz tijela, dubokog iskustva duha. Sve su to bila interesantna iskustva kroz koja sam došao do Hare Krišne. Nakon toga počinje moje kršćanstvo.
U jednom mi je razgovoru rekla da moram početi vjerovati. Odgovorio sam joj da neka ona prestane vjerovati
U međuvremenu sam se 1982. vjenčao. Hodajući po zabavama našao sam si ženu. Imao sam puno prijatelja i prijateljica, ali nikada dotad nisam imao ozbiljnu curu. Bila je drugačija od ostalih pa mi je odmah zapela za oko. Supruga je Kata, djevojački Selak, rođena 1961. Njeni su porijeklom Hercegovci koji su došli živjeti u Križevcima obližnji Sveti Ivan Žabno. Kata me šarmirala pojavom, bila je slobodna, neopterećena, zafrkantica kao i ja, jednostavna. Bila je to ljubav na prvi pogled koja traje i danas. Još kao djevojka supruga je kao medicinska sestra radila u Domu za nezbrinutu djecu u Nazorovoj u Zagrebu. Malo je stanovala u Zagrebu, malo putovala, malo sam ja dolazio k njoj, kombinirali smo. Hodali smo tri godine, a nakon vjenčanja skrasili smo se s mojima. (…)
Foto: Privatna arhiva obitelji Orejaš
Nisam još ni otvorio usta, kada sam začuo glas, osjećam ga u doživljaju anđela Gabrijela: „Ostavi to, imaš svoju Majku Božju i svojega Krista“. Te su riječi bile moje obraćenje
Žena je bila odgajana u vjeri, vjenčali smo se u crkvi, ali njoj je uz mene bilo teško pa je i ona pomalo posustala. Podržavao sam je i nisam joj prigovarao što odlazi u župu, ali sebe nisam dao dirati. Ponekad sam znao s njom otići na Misu u Žabno pa sam promatrao zidove crkve. U jednom mi je razgovoru rekla da moram početi vjerovati. Odgovorio sam joj da neka ona prestane vjerovati. Odgovorila mi je da ne može, a ja sam njoj rekao da mi dokaže da Bog postoji. I onda se dogodio taj utorak u predbožićnom vremenu 1990. godine. Otišao sam u sobu izgovarati Hare Krišna mantre. Nisam još ni otvorio usta, kada sam začuo glas, osjećam ga u doživljaju anđela Gabrijela: „Ostavi to, imaš svoju Majku Božju i svojega Krista“. Te su riječi bile moje obraćenje. U sobu sam ušao kao ateist, a iz nje sam izašao kao vjernik. Odmah sam želio ići na Misu, ali mi je žena, ne znajući što se dogodilo, predložila da odemo sutra. Otišao sam ponovno u sobu i pomolio sam se kako sam onda znao. Drugi smo dan otišli na Misu i ubrzo na životnu ispovijed kod tadašnjega križevačkog kapelana Branka Gelemanovića. Bilo je u toj ispovijedi suza i svega, nikada to neću zaboraviti. Drugi me dan velečasni Branko pozvao na razgovor. Puno mi je pomogao u mojim prvim vjerničkim koracima i na tome sam mu neizmjerno zahvalan. (…)
U Caritasu sam predložio da napravimo molitvenu zajednicu. Krenulo je nas 10, 15. Okupljali smo se tri i pol godine u župnoj crkvi sv. Ane. (…) Bilo je divnih plodova tih okupljanja…
Cijelo svjedočanstvo pročitajte u 136. broju časopisa „Book“ koji je od 1. travnja dostupan na kioscima Tiska!
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
