Duhovnost

DOSEĆI ŽIVOTNE ‘VRHUNCE’ // Kako to da neki ljudi mogu uspjeti i bez Boga?

Kako to da neki ljudi mogu uspjeti i bez Boga

U medijima je, u posljednje vrijeme, sve više poznatih osoba, a i sportaša koji javno govore  kako bez Isusa ne bi mogli, da im je vjera temelj, uporište i oslonac a opet ima i onih drugih poznatih koji su deklarirani ateisti i štogod drugo, ali su uspješni…

Divim se sportašima. Ima nešto kod njih što me ostavlja gotovo bez daha. Njihova ustrajnost, upornost, disciplina, trud, napor i dosljednost unatoč svim fizičkim potrebama. Da. Divim se predanosti nečemu i ostajem ganuta nakon odgledanih videa o čudesnim oporavcima sportaša,  koji su slijedili svoje snove i došli do cilja.


„Ako ja s Bogom svojim preskačem zidine, mogu li ja i bez Njega?”

U medijima je, u posljednje vrijeme, sve više poznatih osoba, a i sportaša koji javno govore  kako bez Isusa ne bi mogli, da im je vjera temelj, uporište i oslonac a opet ima i onih drugih poznatih koji su deklarirani ateisti i štogod drugo, ali su uspješni. Pa se pitam, ako ja s Bogom svojim preskačem zidine, mogu li ja i bez Njega?

„Jer ako tebe nema, uzalud meni sunce. Tko će naći bez tebe sve vrhunce…”

Postoji predivna pjesma sestara Služavki Malog Isusa koja se zove ‘Ako Tebe nema’. Meni je posebno predivan refren koji kaže: „Jer ako tebe nema, uzalud meni sunce. Tko će naći bez tebe sve vrhunce…“. Tu pjesmu često pjevam, puno puta ju i nesvjesno pjevušim, kao da se želim podsjetiti, da je meni puno toga nemoguće, ali mom je Bogu sve moguće. No, ako toliki ljudi mogu i bez Boga, u čemu je razlika?

„Možeš izvana biti sav Božji, biti čak i u redovničkoj odori a ne biti s Bogom”

Sjećam se reklame iz djetinjstva, o naočalama – ‘očarima’, kako bi ih moj djed zvao. U toj je reklami žena imala tamne naočale, te nije doživljavala ljepotu dana. Prišao joj je prolaznik i dao joj naočale ružičastih stakala. Sva oduševljena, izjavljuje da napokon ima savršen dan. Poruka koju mogu ovdje primijeniti nije ta da sve trebamo gledati ružičasto, već da s drugačijim ‘očarima’ drugačije gledamo svijet.

Nije upitan uspjeh bez Boga ili s Bogom, ali je upitan stav srca koji se širi ili na dobro, ili na zlo. Stav koji drugoga ne će ocrnjivati, potkopavati, blatiti i uživati u neuspjehu, nego će pomoći drugima da uspiju. No, ne zavaravajmo se! Možeš izvana biti sav Božji, biti čak i u redovničkoj odori, a ne biti s Bogom. Imati Boga stalno na ustima, a da je On miljama daleko od srca. Što nam onda može biti zvijezda vodilja do vrhunaca? I koji su to vrhunci?

„U očima vidiš tugu, prazninu, površnost, veliku patnju, ispunjenost, pa i svetost…”

Jedna riječ – praznina! Praznina je ta koja ljude okreće da se zapitaju što im nedostaje. Praznina je sv. Franju proganjala. On je shvatio da, koliko god je imao – nije imao ništa, a tek kad ne bude imao ništa, sve će posjedovati – radost koju nijedan čovjek ne može odglumiti,  jer oči i osmijeh ne lažu! U očima vidiš tugu, prazninu, površnost, veliku patnju, ispunjenost, pa i svetost. U osmijehu vidiš koliko si ti prazan sebe, a pun Boga. Neki imaju istančan osjećaj za druge i znaju jako dobro prepoznati što je to prava radost, a što samo veselje zbog nečije naravi.

I drugo je pitanje bilo – koji su to vrhunci? Jesu li to planine, nebesa, morska dubina, daljina, put oko svijeta?! Najveći je vrhunac nadići samog sebe! Izdići se iznad osjećaja i sazrjeti do zrelosti, koja se najbolje očituje po staloženosti, mirnoći, sabranosti, dosljednosti. To je ključno – nadići svoje stavove, opredjeljenja i mišljenja – radi čovjeka!

„Pogledaj prema gore i ne prestaj Ga tražiti!”

I biti čovjek čovjeku! Uvijek će biti onih koji te ne će razumjeti, koji će gledati ono negativno u svemu što činiš, koliko god se ti trudio, ali i dalje budi čovjek. Naučit ćeš tako ljubiti i one koji te progone! Ti su vrhunci daleko vrjedniji od slave i uspjeha u ovom svijetu, jer kakav god bio svijet oko tebe, ti znaš da si čovjek prema svima. I za to ćeš biti nagrađen, poput milosrdnog Samarijanca, Kraljevstvom nebeskim – Domom Boga Živoga. Zato, ne prestani se truditi biti Božji, biti s Bogom; ali doista, ne izvana, ne iz navike, ne iz obzira, ne iz tradicije, nego ti, baš ti, baš takav; pogledaj prema gore i ne prestaj Ga tražiti!

„Bog te odvede tamo gdje se ti sam nikada ne bi zaputio, povede te stazom koju nikada ne bi sam odabrao…”

Ali ima još nešto kod tih vrhunaca – avantura! Bog te odvede tamo gdje se ti sam nikada ne bi zaputio, povede te stazom koju nikada ne bi sam odabrao. Stavi ti na put takve divne događaje, koje se nikad ne bi usudio poželjeti, dovede te do takvih čuda i čudesa i pokaže ti: ‘Sve je stvoreno da Mi se diviš, da Me slaviš, da vidiš moju Ljepotu u toj zemaljskoj ljepoti i ljepoti čovjeka. Ja sam tvoj Stvoritelj, tvoj Bog!

Onaj koji te nikada ne će napustiti i koji ti nikada ne će dati više negoli možeš nositi. Ja ti dajem sve – ali moraš se osloniti na mene i predavati mi svaki dan svoga života, svaku stanicu tvoga bića, da je dotaknem i preobrazim. S tobom ja želim živjeti, ne bez tebe. Ja te ne trebam, ali te želim. Ja te ljubim. Predaj mi svoje granice, slabosti, mane, propuste, krivnje, grijehe, teškoće i strahove. U meni ćeš pronaći sebe! U meni imaš i možeš sve! Tvoj Bog!’

Autor: s. Marija Pia Tadijanov  (Laudato Tv)

Priredila: Gabriela Jurković (Book.hr)

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh