Foto: Screenshot | YouTube 

Jučer je, na YouTube kanalu Božje pobjede, objavljen – deveti po redu – podcast u kojem su gostovali don Damir Stojić i Ante Bilaver. U razgovoru, koji je predvodio urednik emisije Marin Sladić, su govorili o krizi očinstva u današnjem dobu. Donosimo dijelove (tekstualno) zanimljivog podcasta kojeg, u cijelosti, možete pogledati/poslušati u videozapisu ispod. 

Sve što jedno dijete treba nalazi se u očevom srcu, u majčinom srcu

“Stvorili smo kulturu i živimo u vremenu bez očeva, kojih nema doma. I to je strašno. Ono što je meni bilo jako zanimljivo je kako kršćani po svijetu iščitavaju na jedan nov način završetak Starog zavjeta, knjigu proroka Malahije koja završava baš citatom koji govori o vremenu. Malahija piše po nadahnuću da će doći vrijeme kad će očevi biti živi, ali njihovo srce neće pripadati njihovoj djeci. I Malahija prorokuje ovako: U onaj dan poslat ću proroka Iliju kako bih okrenuo srce otaca sinovima i srca sinova ocima. Zatim piše kako bi posljedica mogla biti – ako se to ne dogodi – da Bog udari prokletstvom zemlju.

Ono što ne čuješ kad to prvi put slušaš je: očevi su živi, ali nisu u zajedništvu sa svojim sinovima, sa svojom djecom. Mi možemo reći da definitivno živimo u tom vremenu. Postoje očevi koji su živi, ali njihova srca ne pripadaju djeci. A srce je nositelj svega onog najvažnijeg u životu. Sve što jedno dijete treba nalazi se u očevom srcu, u majčinom srcu. I ja vjerujem duboko da mi živimo u tom jednom vremenu kada nam Bog, po svome proročkom djelovanju u svijetu i u Crkvi, želi dati taj mandat. Mandat da živimo u Ilijinom duhu. Mislim da nema stvari koja je više proročka danas, u ovom vremenu, nego izgrađivati očeve, izgrađivati muškarce i pripremati ih za očinstvo kako bi našli milost i blagoslov u Božjim očima. Jer ovo, na ovakav način, nema svjetlu budućnost.” – rekao je Ante Bilaver,

Situacija u Hrvatskoj je još kompleksnija

“Promatram našu mikrosituaciju, ovdje u Hrvatskoj. Promotrite malo, u posljednjih 50-60 godina naše, hrvatske, povijesti. Prvo smo imali situaciju gdje su ljudi, ’60-ih i ’70-ih godina, iz političkih i ekonomskih razloga, opravdano bježali iz terora Jugoslavije. U mom selu, u Hercegovini su u to vrijeme su svi očevi bili u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj… A majke su ostajale doma s djecom. U mom slučaju je otac otišao u Kanadu pa su svi krenuli za njim. Situacija je najčešće bila takva da je tata bio u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, negdje drugdje…a žena/majka je bila doma. U nekim slučajevima su čak oboje bili vani, a djeca su ostajala s bakom.

I sad zamislite situaciju: taj otac dolazi doma do dva tri puta godišnje…i on je stranac. Zatim je došao domovinski rat gdje su djeca promatrali svoje očeve kako idu braniti domovinu. Ponavljam, to su heroji. Svaki dan služim misu u crkvi sv. Mati Slobode, a više od 15 tisuća branitelja je isklesano iza mojih leđa, u kenotafu (simboličan grob ili spomenik podignut na uspomenu pokojnika čije se tijelo nalazi drugdje, op.a.).

Dakle, jedna cijela generacija je doslovno ostala bez oca. A da ne kažem za one koji su se vratili osakačen, invalidi, s dijagnozama PTSP-a, sa suicidalnim mislima… Stvarno je ta kriza očinstva prisutna općenito, globalno, ali u Hrvatskoj je još naglašenije, zbog izvanrednih okolnosti, zbog domovinskog rata. Kao studentski kapelan sam to uočio vrlo rano. Primijetio sam, u radu sa studentima, da mnogi studenti trpe zbog toga što nisu doživjeli ljubav zemaljskog oca. Nije ga bilo. U najboljoj verziji je bio tu, fizički, ali je cijelo vrijeme bio odsutan, po cijele dane je radio, nije ga bilo i borio se s raznim problemima, ovisnostima…” – rekao je don Damir Stojić.

Book.hr