Foto: Shutterstock
Stvoritelj svemira je ponizio sâma sebe tako što je došao služiti, trpjeti i umrijeti od ruku bića koja je stvorio! Zašto je to učinio? Zato što ga njegova neizmjerna ljubav tjera da ponudi spasenje onima koji su stvoreni na njegovu sliku. Uzeo je oblik čovjeka sluge zato što je to bio jedini način na koji nam je mogao ponuditi to spasenje, a da ne zaniječe našu sposobnost da ga prihvatimo.
Jedno je priznati da je Krist uzeo „lik sluge” kako bi nas spasio od naših grijeha, a sasvim drugo dokučiti veličinu njegove patnje. Većina nas uzima njegovu patnju zdravo za gotovo. Kristovu je patnju i razapinjanje živo opisao doktor medicine C. Truman Davis.
Rimski vojnici u ovome Židovu iz provincije koji tvrdi da je kralj vide dobru priliku za šalu…
Na biču koji rimski vojnici primjenjuju na Isusu pričvršćene su željezne kuglice te oštri komadi ovčjih kostiju. Isusu su svukli odjeću, a ruke su mu vezali za uspravni stup. Njegova leđa, zadnjicu i noge bičuje jedan vojnik ili dvojica koji mijenjaju položaj. Vojnici se izruguju svojoj žrtvi. Dok uzastopce svom snagom udaraju Isusa po leđima, željezne kuglice stvaraju jaka nagnječenja a ovčje kosti razdiru mu kožu i tkivo. Sa svakim novim udarcem bič razdire mišiće stvarajući trake krvavog tkiva koje podrhtavaju i krvare. Bol i gubitak krvi stvaraju preduvjete za cirkulacijski šok.
Kada je nadležni satnik ustanovio da je Isus gotovo mrtav, vojnici napokon prestaju s bičevanjem. Isusa, koji se nalazi u polusvjesnom stanju, tada odvezuju dopuštajući da padne na kameni pločnik koji je prekriven njegovom krvlju. Rimski vojnici u ovome Židovu iz provincije koji tvrdi da je kralj vide dobru priliku za šalu; preko ramena mu prebacuju ogrtač a u ruku stavljaju štap umjesto žezla. Kako bi upotpunili to svoje izrugivanje treba im kruna; ispleli su je od malog snopa savitljivih grana koje su prekrivene dugačkim trnjem, te su mu je pritisnuli na tjeme. Isus ponovno obilno krvari, jer je tjeme jedno od najprokrvljenijih dijelova tijela. Vojnici se podruguju Isusu i udaraju ga po licu, a zatim mu uzimaju štap iz ruke i udaraju ga po glavi zbog čega se trnje još dublje utiskuje u njegovo tjeme.
Isus pokušava hodati uspravno, ali ne uspijeva; težina drvene grede te šok uzrokovan velikim gubitkom krvi jednostavno su previše za njega…
Vojnici su se napokon umorili od te svoje sadističke razonode te su Isusu strgnuli ogrtač s leđa. A budući da se ogrtač već bio prilijepio za ugruške krvi i sukrvicu u ranama, njegovo je uklanjanje (ono se može usporediti s nemarnim uklanjanjem kirurškog zavoja) Isusu uzrokovalo snažni bol nalik onome koji je iskusio prilikom bičevanja. Rane su ponovno počele krvariti. Iz poštovanja prema židovskim običajima Rimljani su mu vratili haljine. Na ramena su mu privezali tešku poprečnu gredu križa te povorka sastavljena od osuđena Krista, dvojice lopova te izvršiteljâ sada hoda duž Via Dolorosa. Isus pokušava hodati uspravno, ali ne uspijeva; težina drvene grede te šok uzrokovan velikim gubitkom krvi jednostavno su previše za njega. Spotiče se i pada. Grubo drvo grede urezuje mu se u razderanu kožu i mišiće ramena. Pokušava ustati, ali njegovi ljudski mišići to više ne mogu izdržati. U želji da nastavi s raspećem satnik odabire snažnog promatrača, Šimuna Cirenca čovjeka porijeklom iz sjeverne Afrike, da ponese križ. Isus ga prati i dalje krvareći i znojeći se hladnim, ljepljivim znojem koji je posljedica cirkulacijskog šoka.
Put od tvrđave Antonija do Golgote dugačak 595 metara napokon je završio. Isusu ponovno svlače svu odjeću; ostavljaju mu samo povez preko prepona što je bila povlastica pridržana Židovima. Raspeće počinje. Isusu nude vino pomiješano sa smirnom, blagu mješavinu koja služi ublažavanju boli. On to odbija piti. Šimunu naređuju da položi gredu križa na zemlju, a zatim Isusa naglo gurnu na križ pritisnuvši mu ramena o drvo. Legionar traži udubljenje na prednjoj strani Isusova zapešća a zatim kroz njega duboko u drvo zabija teški četvrtasti čavao od kovanog željeza. Potom se brzo premješta na drugu stranu i ponavlja radnju pazeći da ruke ne napne prejako nego da ostavi nešto mjesta za micanje. Tada podižu gredu i na križ prikuju natpis na kojem piše „Isus Nazarećanin, kralj židovski”.
U tim trenucima izgovara onih sedam kratkih rečenica
Isus, žrtva, je sada raspet. Dok se polako povećava pritisak na čavlima koji su zabijeni kroz zapešća, snažni, probadajući bol prolazi mu kroz prste i ruke te kulminira u mozgu – čavli u zapešćima pritišću mu središnji živac. Kako bi izbjegao to mučenje, podiže se prema gore, no tako cijelu svoju težinu stavlja na čavao kojim su mu prikovana stopala. Opet se javlja zasljepljujuća bol izazvana čavlom koji razdire živce između metatarzalnih kostiju stopala. Pritom dolazi do još jednog fenomena. Naime, zato što su mu se ruke umorile, njegovim mišićima prolaze valovi jakih grčeva izazivajući u njima duboki, nemilosrdni, pulsirajući bol. Zbog tih grčeva on se više ne može podizati. Budući da visi na rukama, prsni mišići su mu paralizirani, a međurebreni mišići više ne mogu funkcionirati. On može udahnuti, ali ne može izdahnuti. Isus se bori kako bi se podigao i uhvatio barem jedan kratak dah. Na koncu mu se u plućima i krvotoku nakuplja ugljični dioksid te grčevi djelomično popuštaju. On se grčevito uspijeva podići kako bi izdahnuo te udahnuo kisik koji znači život. Nema sumnje da upravo u tim trenucima izgovara sedam kratkih rečenica koje su zabilježene.
Zašto je Isus prošao kroz sve to?
Tada počinje beskrajna bol koja traje satima: izmjenjuju se ciklusi grčenja i izvrtanja, djelomičnog gušenja i žestok bol uzrokovan kidanjem tkiva s njegovih izranjavanih leđa kako se pomiče gore-dolje po gruboj građi drveta. Potom započinje još jedna agonija: osrčje se polako puni sukrvicom i počinje pritiskati srce i zato se pojavljuje duboki, razarajući bol u prsima. Ubrzo će nastupiti kraj. Gubitak tjelesnih tekućina dosegao je kritičnu razinu. Pritiješnjeno se srce bori kako bi pumpalo tešku, gustu krv u tkiva; izmučena pluća pokušavaju teškom mukom udahnuti malo zraka. Izrazito dehidrirana tkiva doslovce poplavljuju mozak svojim podražajima. Njegova je misija iskupljenja završena. Konačno može svome tijelu dopustiti da umre. Posljednjim naporom još je jednom pritisnuo čavao svojim razderanim stopalima, duboko je udahnuo te izustio svoj sedmi i posljednji vapaj: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj”.
Isus je prošao kroz sve to kako bismo se ti i ja mogli izmiriti s njim, kako bismo mogli biti spašeni od svojih grijeha potvrđujući njegove riječi: Oče, u ruke tvoje predajem svoj život.
Iz knjige „Nemam dovoljno vjere da bih bio ateist” autorâ N. L. Geislera i F. Tureka.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
