Dok ljudsko srce postaje cinično događaju se ove tri stvari U ljudskome duhu postoji nešto što se želi nadati, želi misliti da će stvari biti bolje. Gotovo svatko počinje život s pozitivnim pogledom na svijet. Pa, što se dogodi? Kako osoba napravi prijelaz iz izrazito pozitivne u izrazito negativnu osobu? Pročitajte u nastavku

Foto: eldar nurkovic, Shutterstock

Znate previše

(…) Da vam različiti ljudi nisu slomili srce desetak puta, bilo bi vam lako nastaviti izlaziti. Da vas vaš poslovni partner nije izdao i uništio tvrtku, možda biste još uvijek bili poduzetnik. Da vaši susjedi nisu bili tako teški, možda nikada ne biste poželjeli graditi ogradu.

Ali sada znate previše. Doživjeli ste slomljeno srce, izdaje i ubode nožem u leđa. Razumijete da će vas ljudi iznevjeriti. Vidjeli ste da se nekim ljudima ne može vjerovati. Znate da ljubav boli. Shvaćate da su ljudi prevrtljivi i sebični. Svjesni ste da ne uspijevaju svi, unatoč dobrim namjerama i najboljim naporima. Što duže živite, to više znate. Zbog toga su cinizam i godine česti suputnici. (…)

(…)

Ne brinite. Nada dolazi. No zadržimo se ovdje još malo kako bismo shvatili zašto se toliki cinici bore sa životom. Znanje donosi tugu. Vidite život onakvim kakav on uistinu jest, a on je… Manjkav.

Projicirate prošlost u budućnost

Cinizam počinje bujati kad se počnete štititi od budućih ozljeda. Nakon što ste se jednom ili dvaput opekli, govorite sami sebi da se samo budale opeku tri puta. Tako počinjete čuvati svoje srce. Zaklanjati svoju dušu.

No ono što počinje kao samoodržavanje ubrzo se pretvara u nešto podmuklije. Postajete pomalo umorni. Malo ste mudriji, govorite sami sebi, ali pogledajte bliže i vidjet ćete drukčiju stvarnost. Ono što zadobijete nije mudrost koliko povrijeđenost i strah koji stvaraju žuljeve oko vašega srca. (…)

S godinama i iskustvom postajete vješti u uočavanju obrazaca. Počinjete činiti ono što cinici čine instinktivno: projicirate prošle neuspjehe na nove situacije. (…)

Odlučili ste prestati vjerovati, nadati se i imati povjerenja

Nakon što su se ta prijateljstva raspala, rekao sam Toni: „Ne trebaju mi prijatelji. Stvarno. Prijatelji su bili loša ideja. Dobro mi je biti sam.” Glupo, znam. No to je moja bol progovarala. A u ono je vrijeme to imalo savršenoga smisla. Zapravo, bilo je daleko sigurnije od rizikâ koje bi uključivala nova prijateljstva. Rijetko je prva runda tjeskobe ta koja trajno slomi srce. Nekoliko mojih prethodnih prijateljstava također je uvenulo tijekom godina i na kraju sam se zapitao jesu li ljudi vrijedni truda. Katkad sam se čak pitao imam li neku fatalnu manu ugrađenu u svoju osobnost koja bi prijateljstvo osudilo na propast.

Problem s generaliziranjem – primjenom jedne određene situacije na sve situacije – jest u tome što je ono smrt povjerenja, nade i vjerovanja, poput virusa koji zarazi sve. Mislite da se štitite od budućnosti kad, u stvarnosti, vaš novi stav inficira vašu sadašnjost. Ljudi do kojih vam je najviše stalo pate ovdje i sada. To je zato što kao cinik svoju novootkrivenu sumnju projicirate na sve i svakoga. Vaši trenutni odnosi zastanu ili se povuku za nekoliko koraka. Povlačite se ne samo od budućnosti; povlačite se i od sadašnjosti.

(…)

Možda najviše uznemiruje to što cinizam počinje zaražavati vaš odnos s Bogom. Kada zatvorite svoje srce za ljude, zatvorite svoje srce za Boga. (…)

Cijeli tekst možete pročitati u knjizi „Ni nakraj pameti“ autora Careyja Nieuwhofa. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.

Podržite naš rad