Foto: Shutterstock
Običan je radni dan. Nakon posla, namrgođena zbog bolova koji traju neprestance mjesec dana, želim ući u trgovinu torbama. Omiljena torba, koja me je pratila na raznim hodočašćima i druženjima, dala je svoje. Iako nemam volje kupovati novu, prisiljena sam jer se ova, omiljena, poderala na svim stranama. Želeći ući u tu blaženu trgovinu u jednoj od ulica blizu centra grada, jedva stanem na stubu i čekam da žena koja se s druge strane drži za kvaku konačno pusti tu kvaku kako bih mogla ući, jer me noge polako izdaju. Tako bezvoljnoj, ne da mi se više čekati da se žena makne s vratiju pa polako, blago, gurkanjem vratiju dajem do znanja da želim ući. Kad sam ušla, samo sam, onako usput, rekla: „Dobar dan!”, i onda spazih da ta žena koja je držala kvaku nije kupac već žena koju svako malo vidim po ulicama grada kako moljaka koju kunu od prolaznika. Očekivala sam da će i mene opet zamoliti za koju kunu, međutim bila je u toliko srdačnom razgovoru s prodavačicom da me nije ni registrirala.
I dobro, žena ode iz trgovine, a ljubazna me prodavačica upita treba li mi pomoć. Zahvalim joj se i odvratim da ću samo malo pogledati. Zadubljena u svoju cendravost zbog umora i bolova, začujem da ponovno netko ulazi u trgovinu. Ne podižem glavu nego dalje nastavljam proučavati cijene i modele torbi.
Matija
Prodavačica, ponovno srdačno, čovjeku koji je ušao veli: „Ooo, Matija! Pa kak si ti meni? Kaj si se pak danas tak sredil?” Čovjek malo teže govori, zamuckuje i shvaćam da ima blage mentalne smetnje. Tumači Matija kako mu je danas rođendan. Prodavačica se šali s njim i upita ga koliko ima godina. On nevoljko odgovara: „Trideset i četiri”. Prodavačica ponovi glasnije: „Koliko?! Trideset i četiri?” A on, kao da se uvrijedio, reče: „No, pa ne moraš to tak glasno ponavljati. Rekel sam dvadeset i četiri.” I smije se on sam svojim godinama, dodajući kako ne razumije da već ima toliko godina. Prodavačica prihvaća i kaže da su to dobre godine, da ona ima četrdeset godina i da su te godine posve u redu. Momak ubrzo odlazi iz trgovine; nije ništa kupio, samo se je došao pohvaliti da mu je danas rođendan. Dobrodušna žena, koja „samo” radi svoj posao u ovoj trgovini i ja, ostale smo same. Sad sam već dobre volje jer me je oraspoložilo dobro srce ove prodavačice.
Svatko je od nas čovjek…
Dalje zadubljena u proučavanje cijena i modela glasno kažem: „Pa, nisam znala da se i dečki boje godina”. Žena se nasmije i odgovori: „No, jeste li Vi to čuli? Znate, Matija vam je malo ograničen. U dvadeset i nekoj godini doživio je prometnu nesreću, bio u komi i nakon toga više nije isti.” Zamišljeno dodam kako i ja poznajem djevojku koja je išla u školu i normalno funkcionirala, a onda ju je udario auto. I ona je nekoliko mjeseci bila u komi i od tada ima oštećenja: šepa, ne zna koliko ima godina itd. Zaključile smo kako je život zapravo nepredvidljiv. Napomenuh joj kako sam primijetila da ima specifičnu klijentelu. (Najprije ona žena koja stalno žica koju kunu po gradu, a onda ovaj momak.) Prodavačica velikog srca mi odgovori: „A pogledajte, pa nemam srca otjerati onu ženu. Pod kamerama sam i ne smijem se predugo zadržavati, a ona bi puno pričala, ali zato se dogovorimo da joj povremeno skupim boce pa ih ona pokupi. Pa na kraju krajeva, svatko od nas je čovjek.”
Oduševila me je i ganula svojim riječima. Nije ona znala da i sama razmišljam tako, jer svi smo mi ljudi, a malo tko je čovjek…
Srdačno sam joj zahvalila i dodala kako sam uvjerena da je svijet zbog ljudi poput nje barem malo bolje mjesto za život. Bila je iznenađena i radosno mi zahvalila. Zaželjele smo jedna drugoj svako dobro i lijep dan.
Dobri ljudi koji čine dobro
I da, na kraju sam kupila sasvim solidnu torbu 😉 Inače baš ne volim kupovati. Kupujem kad moram i dok to ne odradim, namrgođena sam. Ali kad naiđeš na dobrog čovjeka – tada i takve stvari obogate srce i ponovno vrate vjeru u ljude. Dobri ljudi? O da, itekako ih još ima. Samo oni neće osvanuti na naslovnicama raznih tiskovina ili u udarnom terminu na televiziji. Oni tiho, samozatajno i srcem rade ono što najbolje znaju – svojom dobrotom oplemenjuju svijet u kojem živimo. Uvijek je nekako lakše biti dobar i velikodušan za Božić, za Uskrs ili neko prigodno vrijeme kroz godinu. No, biti dobar svaki dan i to još na svome radnom mjestu – to je doista izazov za one najhrabrije i najvelikodušnije među nama, u čijem velikom srcu ima mjesta za svakoga.
Želim ovo razmišljanje završiti poticajem pisca Edmunda Burkea: „Sve što je potrebno da zlo pobijedi u svijetu, je da dobri ljudi ne čine ništa”.
