»…Sve su sestre živjele od njezinih savjeta, uputa, nagovora, posebno njezine novakinje. Imala je divan način predavanja i običnih sadržaja, no kad bi govorila o Papi, Crkvi, Mariji, Euharistiji, sva bi se promijenila, gotovo preobrazila u licu. Čak su i male djevojčice govorile da je sveta, da je najsličnija Isusu. To se pamtilo. To se nasljedovalo. Od toga se živjelo«, kaže o Dobroj Majci Klaudiji s. Klaudija Đuran. »Danas se govori da svijet ne treba učitelje nego svjedoke vjere. Upravo je M. Klaudija bila svjedok Božje ljubavi prema ljudima. Imala je dar jednostavne i skromne ali blistave svetosti, koju se nije trebalo tražiti ni otkrivati, jer je ona bila tu…«
Kad je primila sakramenat prve pričesti, doživjela je mistično iskustvo Boga duboko prisutnog u svojoj duši, te je u tom stanju ostala nekoliko sati, posve otrgnuta od svega stvorenoga
Uršulinka Jerina Matilda Boellein rođena je 17. siječnja 1875. u Đakovu od oca Janka – Ivana i majke Slave-Glorije rođene Hrvat. Krštena je isti dan.
Otac joj je rano umro, u 30. godini života. Imala je sestru i dva brata. Oba dječaka su umrla, a ona i Melita-Justina ostale su s majkom koja je ostala udovica u 23. godini. Nakon pet godina udovištva Slava se udala za poručnika Ljubomira pl. Radojkovića te se s djevojčicama preselila u Zagreb, gdje joj je otac Mirko Hrvat bio narodni zastupnik, a onda i predsjednik Hrvatskog sabora.
Iz prezentacije o s. Klaudiji
Prije odlaska u Zagreb djevojčice su pohađale školu kod sestara sv. Križa u Đakovu, a u Zagrebu ih je djed poslao sestrama milosrdnicama da prime što bolji odgoj i naobrazbu. Od 1885. Jerina pohađa i Glazbeni zavod u Gundulićevoj ulici. Bila je vrlo nadarena i svestrano izobražena. Ipak je djed Dragutin Boellein bio zabrinut zbog posvemašnjeg zanemarivanja vjerske prakse. Djed Mirko i majka bili su potpuno indiferentni prema vjerskim stvarima.
Shvatila je da ju Bog poziva na apsolutno predanje u Njegovu službu. Jednostavno je otišla u uršulinski samostan u Varaždinu, kupivši kartu novcem kojim je trebala ići na tržnicu
No, već je u kolijevci Jerina u nekoliko navrata vidjela hostiju, i znala da je to živi Isus. I »jedan je poseban događaj obilježio mladu Jerinu za čitav život: dne 1. svibnja 1887., u crkvi Sv. Vinka, primila je sakramenat prve pričesti. Doživjela je mistično iskustvo Boga duboko prisutnog u svojoj duši, te je u tom stanju ostala nekoliko sati, posve otrgnuta od svega stvorenoga.« Od tada se Jerina sve više otvarala Božjem djelovanju i s punoljetnošću počela obavljati vjersku praksu. Pridružila joj se i sestra Melita. Kad im je poočim, kao časnik, dobio premještaj u Budimpeštu cijela obitelj se preselila u Peštu. Tu je kod Jerine dozrela svijest o posebnom izabranju: shvatila je da ju Bog poziva na apsolutno predanje u Njegovu službu. Odlučila je stupiti u uršulinski samostan u Varaždinu kamo je stigla 4. travnja 1904. u tridesetoj godini života. Jednostavno je otišla, kupivši kartu novcem kojim je trebala ići na tržnicu. Majci je samo ostavila poruku gdje se nalazi. Majka joj nikada nije napisala ni riječ, niti ju je ikada posjetila, ali joj je poslala potpunu opremu kao za udaju.
Euharistijska hrana i prisutnost u dugim satima klanjanja davala joj je izvanrednu izdržljivost
U novicijatu je Jerina dobila ime Marija Klaudija od Bezgrešnog začeća. Nakon zavjeta 1906. dobila je službu u školi: sviranje, crkveno i narodno pjevanje, njemački jezik. Tijekom godina vršila je i druge dužnosti: glavarica samostana i ravnateljica škole, odgojiteljica novakinja i mladih sestara, ekonoma, tajnica. Bila je od svih obljubljena, iako je bila zahtjevna. Djeca su u školi rekla da je to sestra koja je najsličnija Isusu. Bila je jako angažirana i u školi i u zajednici, posebno kao glavarica u najteže doba rata i poraća (1915.-1921.), ali joj je euharistijska hrana i prisutnost u dugim satima klanjanja davala izvanrednu izdržljivost.
Začula je glas svoga Zaručnika Isusa da se žrtvuje za obraćenje Rusije, za dobro Crkve i čovječanstva
Godine 1929., dok su posljedice ruske revolucije pobirale danak u tolikim zemljama svijeta, začula je glas svoga Zaručnika Isusa da se žrtvuje za obraćenje Rusije, za dobro Crkve i čovječanstva. Odgovorila je: Hoću! Žrtvujem se!“ I stizale su je sve moguće nevolje, te je od nekoć krasne djevojke M. Klaudija Dobra postala zgrbljena starica shrvana bolešću, ali oči su joj i dalje sjale ljepotom neba. Godine 1941. nepovratno je oboljela od tifusa. Ni na što i ni na koga se nije potužila, niti išta tražila za sebe. Punih 11 godina teških bolova od posljedica te neugodne bolesti, prenijele su je na današnji dan u Očev zagrljaj. Primila je posljednju sv. pričest kao okrepu za putovanje. Sve je pogledala milim pogledom, pozdravila s Hvaljen Isus i preselila se u prisutnosti svećenika i sestara tamo gdje nema ni suza ni boli ni jauka, 3. veljače 1952. godine (Otk 21,4), da zagovara svoju zemaljsku braću i sestre. Odmah se pronio glas: »Umrla je svetica!«
Mnogi su doživjeli blagoslov njezine pomoći i zagovora.
Njezini zemni ostaci od 1977. godine nalaze se u uršulinskoj crkvi u kojoj se svake godine na dan njezine smrti okupljaju štovatelji iz Varaždina i drugih krajeva Hrvatske.
Zahvaljujući s. Klaudiji Đuran, koja sa svojim susestrama promiče duhovnu ostavštinu Dobre Majke Klaudije, posljednjih je desetljeća osobito živ spomen na ovu uršulinku koja je u Varaždinu ostavila dubok trag kršćanske ljubavi i zauzetosti.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
