Foto: Emmanuel Phaeton, Unsplash
Čovjek mora uvijek poslušati siguran sud vlastite savjesti. Kad bi svjesno radio protiv takvog suda, sam bi sebe osudio. No događa se da moralna savjest bude u neznanju i donosi pogrešne sudove o činima koje treba izvršiti ili su već izvršeni. To se neznanje često može pripisati osobnoj odgovornosti, a događa se »kad se čovjek malo brine da traži istinu i dobro, i kada savjest zbog grešne navike pomalo postane gotovo slijepa«.
U takvim slučajevima osoba je kriva za zlo koje čini. Uzroci zastranjenju suda u moralnom vladanju mogu biti nepoznavanje Krista i evanđelja, loši primjeri drugih, robovanje strastima, težnja za nekom loše shvaćenom autonomijom savjesti, odbacivanje autoriteta Crkve i njezina naučavanja, manjak obraćenja i ljubavi. Naprotiv, ako je neznanje nesavladivo ili je sud pogrešan bez odgovornosti moralnog subjekta, zlo koje osoba čini ne može se njoj ubrojiti.
No, to ipak ostaje zlo, nedostatak, nered. Zato treba nastojati moralnu savjest ispraviti od njezinih zabluda. Dobra i čista savjest prosvijetljena je iskrenom vjerom. Ljubav, naime, istovremeno izvire »iz čista srca, dobre savjesti i vjere bez pretvaranja« (1 Tim 1, 5). »Što više prevladava ispravna savjest, to se osobe i društvene skupine više udaljuju od slijepe samovolje i nastoje se prilagoditi objektivnim normama moralnosti.«
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
