Foto: Shutterstock

Bilo je to nedavno.

Sjedim u čekaonici, čitam knjigu i povremeno podignem glavu. Čitajući, razmišljam o idućoj fizikalnoj terapiji, cendram u sebi jer ujutro odlazim na posao, a popodne sat i dvadeset minuta provedem na terapijama. U jednom trenu, udubljena, što u vlastite misli, što u tekst knjige, opazim da pred kipom Gospe Lurdske, koji je izložen u hodniku ispred bolničke kapele, stoji djevojka.

Kip Gospe Lurdske

I nema tu, doduše, ničeg neobičnog; ta mlada djevojka ima pomagalo za hodanje s četiri kotačića i malo teško hoda. Zastala je, dakle, pred Marijinim kipom, a ja, „budna inspektorica“, u prvi mah pomislih da ona, sa svojih 12, 13 godina, samo proučava kako to Marija izgleda. Međutim, nakon što ju je pomno pogledala, poče joj nešto govoriti. Nije pristojno buljiti, ali ta me djevojka toliko zainteresirala svojom pojavom i ponašanjem da sam ju nastavila promatrati nekako se praveći da sam zadubljena u knjigu.

Shvatila sam da je izmolila „Zdravo Mariju“, a onda, kao da je svijet stao. Mislim, ljudi i medicinsko osoblje i dalje su prolazili, ali ovoj duši to nije nimalo smetalo. Ona je gledala Mariju u lice i nešto joj povjerljivo govorila. Nimalo se nije obazirala na to što bi svijet oko nje mogao misliti i reći zbog toga što ona, eto, tako javno, razgovara s „kipom“. Fascinirala me njezina usredotočenost i prijateljski izraz lica koji je imala kad se obraćala Mariji. Nigdje glume, nigdje usiljenosti – bio je to potpuno normalan razgovor između djeteta i Majke.

Puno važnije i potrebnije

Bila sam posramljena. Takvu vjeru sam, čini mi se, pomalo izgubila. Otkako sam počela aktivno raditi s mladima, osjetila sam potrebu što više teološki znati o svojoj vjeri, a onda i molitvi. Od toga kakvi sve oblici molitve postoje pa do toga koji je molitveni stav najbolji. I nekako sam se ulovila u zamku da je važno biti dobro teološki potkovan, a ova „klanjanja kipovima“, prepustiti drugima. Bilo mi je važno razumjeti i koju riječ latinskog, a sve kako bih znala dati dobre odgovore mladima koji su dolazili s raznim pitanjima. Da, naravno, valja znati i nešto o tome, no nekako mi se čini da je puno važnije i potrebnije imati djetinje srce u razgovoru s Isusom i Marijom.

Prijateljice

Vraćam se na djevojku s početka. Očito mi je na licu ostala fasciniranost i zbunjenost njezinom prekrasnom molitvom – koju nisam mogla čuti, ali sam je zato jako dobro mogla vidjeti – jer, kad je prolazila pored mene, pogledala me je svojim tamnozelenim očima, blago se nasmiješila i rekla: „Doviđenja“. Nasmiješih se i također rekoh: „Doviđenja“. Nismo se nikad ranije srele, ali tko zna, možda je osjetila da imamo zajedničku Prijateljicu. 😉

Za kraj

Mislim da je najvažnije i najljepše u molitvi upravo ono što je tako jednostavno izrekla sv. Terezija Avilska: „Molitva je razgovarati prijateljski često puta na samo, s Onim za koga znamo da nas ljubi.“

Anika Sačić; Book.hr