Foto: Shutterstock
Ja sam onaj, Demose, koji jedini može otvoriti vrata. Ja sam onaj koji uklanja svjetlost od očiju koje ne vide.
A sad ću dati da zaista vidiš.
Tim riječima, Gospodin mi je dopustio da kleknem na koljena. Podigao me gotovo tako kao da me sila koja me je do tada pritiskala na pod, sada nosila. Upravo u tom trenutku, Rose je ušla u dnevnu sobu. Zaobišla me je i otišla do orgulja Hammond u kutu sobe. Nije rekla ni riječi, nego je sjela i počela svirati.
Bio je to dar jezika i tumačenja jezika dan odjednom.
Kako je muzika ispunila malu sobu, atmosfera se razbistrila. Na moje zaprepaštenje, činilo se da je sobni svod nestao. Žbuka krem boje i luster jednostavno su nestali, i zaista, gledao sam ravno u nebo, iako vani mora da je bio mrkli mrak. Kako je dugo ona svirala dok sam ja gledao u tu neizmjernu daljinu, ne znam. Iznenada je prestala svirati, još uvijek držeći ruke na tipkama i počela se naglas moliti u jezicima. Bila je to divna, pjevna, lepršava molitva.
Zastala je na trenutak a zatim na engleskom, istim lirskim ritmom, rekla:
Moj sine, poznavao sam te prije nego što si se rodio. Vodio sam te na svakom koraku tvog puta. Sad ću ti pokazati svrhu tvog života.
Dok je govorila, počelo se događati nešto začuđujuće. Iako sam i dalje ostao klečati na koljenima, osjećao sam se kao da se dižem.
Bio je to dar jezika i tumačenja jezika dan odjednom. Dok je govorila, počelo se događati nešto začuđujuće. Iako sam i dalje ostao klečati na koljenima, osjećao sam se kao da se dižem, napuštam svoje tijelo i krećem uvis, van iz dnevne sobe. Dolje ispod sebe vidio sam krovove Downeyja. Eno, tamo su planine San Bernardino a tamo obala Tihog oceana. Sad sam bio visoko nad Zemljom i mogao vidjeti cijelu državu, od zapada do istoka.
No, iako je moj pogled dosezao tako daleko, mogao sam također vidjeti i ljude na Zemlji – milijune i milijune njih kako stoje rame uz rame. Zatim, kao što kamera snimajući nogometnu utakmicu prvo pokazuje stadion, zatim skače na igrače a potom izoštrava sliku, pokazujući šavove na lopti, moja slika kao da je bila upravljena upravo na te milijune ljudi. Mogao sam vidjeti sitne pojedinosti tisuća i tisuća lica.
Užasnulo me ono što sam vidio. Lica su bila ukočena, beživotna, bijedna…
Užasnulo me ono što sam vidio. Lica su bila ukočena, beživotna, bijedna. Iako su ljudi stajali tako blizu jedan drugome, dotičući se ramenima, među njima nije bilo pravog dodira. Zurili su ravno ispred sebe ne trepćući, ne videći. Stresao sam se od groze: shvatio sam da su mrtvi…
Zatim se slika promijenila. Ne znam je li se Zemlja okretala ili sam ja putovao oko nje. Sada se ispod mene nalazio kontinent Južne Amerike. Zatim Afrika. Europa. Azija. Još jednom sam vidio sve to u gro-planu i svugdje je bilo isto. Smeđa lica, crna lica, bijela lica – sva su bila ukočena, nesretna, sva zatvorena u svojoj smrti.
„Gospodine!“ uzviknuo sam. „Što je to s njima! Gospodine, pomozi im!“
Iz knjige „Najsretniji ljudi na svijetu” autorâ Johna i Elizabeth Sherrill.
Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu po sniženoj cijeni od 72 umjesto 80 kuna možete nabaviti ovdje.
Posebna pogodnost! Besplatna poštarina za narudžbe iznad 200 kuna.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
