Foto: _Marion, Pixabay
Pripovijest o pustinjacima
Jedna pripovijest o pustinjacima iz prvih stoljeća govori o Maksimu, grčkom svetcu iz III. stoljeća. Čitanje jedne biblijske zgode potaklo ga je da sve napusti i povuče se u pusti kraj.
Sotona ga je na zastrašujući način napadao na svim područjima; kad su se te muke počele očitovati i danju, Maksim se osjetio izgubljenim
Isprve se osjećao dobro…
Prvih se dana izvrsno osjećao: molio je, Bog je bio s njim, sve je bilo predivno. No uskoro su noći postale strašne. Škripanje grana, zvijeri plamenih očiju, borbe divljih životinja. Potom napastovanje na nečistoću, protiv vjere, poteškoće u molitvi. Sotona ga je na zastrašujući način napadao na svim područjima; kad su se te muke počele očitovati i danju, Maksim se osjetio izgubljenim.
„Gospodine Isuse, smiluj mi se!“
Odlučio se braniti ustrajno ponavljajući vapaj slijepog Bartimeja: „Gospodine Isuse, smiluj mi se!“ Nastavio je s tom molitvom u svim trenutcima sotonskih nasrtaja, kako danju tako i noću, gotovo četrnaest godina. Na kraju mu se ukazao Isus i konačno ga oslobodio svih nasrtaja te je ušao u uzvišeno i spokojno sjedinjenje s Bogom.
Ne dolaze svi zlodusi za zlo!
Jednog ga je dana susreo veoma star pustinjak, velik asket, koji je smjesta naslutio da Maksim posjeduje golemo nadnaravno bogatstvo. Upitao ga je: „Sinko, koji te je to učitelj doveo do tako visoke razine duhovnosti?“ A Maksim mu je s velikim ushitom odvratio: „Uvjeren sam da je to bio Đavao.“
Ne dolaze svi zlodusi za zlo!
Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
