Preporučamo

PREPORUKA DARKA PAVIČIĆA, NOVINARA VEČERNJEG LISTA

Darko Pavičić: Sedam ZAŠTO pročitati knjigu „Franjo među vukovima“ „Moraš je pročitati!“ rekao sam prvo svojoj supruzi već nakon početnog poglavlja knjige „Franjo među vukovima“, a nakon toga sam tu istu rečenicu ponovio mnogim svojim prijateljima nakon što sam cijelu knjigu pročitao u nekoliko dana. Zašto, pitat će se svatko? Pokušat ću to sažeti u nekoliko za mene važnih točaka, koje bi mogle objediniti glavninu dojmova o knjizi koju je napisao vatikanist Marco Politi.

Darko Pavičić: Sedam ZAŠTO pročitati knjigu „Franjo među vukovima“

Foto: Shutterstock


 

Među prvim dojmovima u susretu s dobrim štivom sigurno je dominirajući onaj: „Moram reći i ovome i ovome i ovome… da ovo pročita!“

„Moraš je pročitati!“ rekao sam prvo svojoj supruzi već nakon početnog poglavlja knjige „Franjo među vukovima“, a nakon toga sam tu istu rečenicu ponovio mnogim svojim prijateljima nakon što sam cijelu knjigu pročitao u nekoliko dana. Zašto, pitat će se svatko? Pokušat ću to sažeti u nekoliko za mene važnih točaka, koje bi mogle objediniti glavninu dojmova o knjizi koju je napisao vatikanist Marco Politi. Dakle, po struci kolega novinar poput mene, pa mi je tehnika sakupljanja materijala iz svih dostupnih izvora dobro poznata, kao i način obrade prikupljenih podataka te njihovo slaganje u jedinstvenu, logičnu i tečnu cjelinu, kakvom odiše ova knjiga.

Najupečatljivija slika iz toga poglavlja, koju Politi opisuje, ona je iz Ville Ramón Carillo, na nekoliko koraka od župe, gdje je trijem jedne kuće zavijen u crno

 

  1. ŠOK

Upravo tako. Prvi dojam je – šok. U prvom poglavlju, „Miris ovaca“, čitatelj se susreće sa životom pape Franje dok je bio nadbiskup u Buenos Airesu. Njegov je život posve odudarao od, za nas, tipične slike života biskupa i nadbiskupa. Osim što nije stanovao u nadbiskupskoj palači, nego u jednostavnom gradskom stanu i što su ga ljudi oslovljavali s „ti“, plijeni Bergogliova bliskost s njegovim svećenicima i povjerenim mu vjernicima. Ponajviše, s onima u siromašnim gradskim četvrtima, koje su za naše pojmove nezamislive.

Najupečatljivija slika iz toga poglavlja, koju Politi opisuje, ona je iz Ville Ramón Carillo, na nekoliko koraka od župe, gdje je trijem jedne kuće zavijen u crno.

Ondje živi obitelj mladića kojega je usmrtio zalutali metak ispaljen u sukobu između bandi. A događaju se još gore stvari. Jedna je bogata obitelj iz Buenos Airesa ubrzo nakon što je posvojila djevojčicu iz prigradske četvrti, preko njezinih crteža i uz pomoć psihologa, otkrila da je malena svjedočila pobačaju fetusa koji je zatim bio bačen psima za jelo. Župniku Pedru Bayi urezalo se u pamćenje jedno krštenje. U trenutku podjeljivanja sakramenta na oltaru, iznenada se na vratima nadstrešnice koja služi kao crkva zaustavio zadihan razbojnik u bijegu. Žrtva pljačke uhvatila ga je i udarala pištoljem po glavi. „Mladić je bio na koljenima i urlao, kada mu je progonitelj u jednome trenutku objema rukama uperio pištolj u glavu, vičući: ‘Ubit ću te, ubit ću te.’ Ostavio sam novorođenče i preplašen otrčao kako bih ga zaustavio.“ Mladić s krvavom glavom bio je spašen in extremis (lat. u posljednjemu času; na samrti) te je odveden u bolnicu. Na ulazu u crkvu ostala je velika lokva krvi. „Krv zaražena HIV-om“, prisjeća se župnik. „Navukli smo rukavice i dali se na čišćenje.“ Kroz ta je vrata od kovana željeza, obojana u zeleno, Jorge prošao više puta. Župnik nije imao hrabrosti ispričati mu taj događaj. No nadbiskup je čuo puno takvih priča o događajima koji su se zbili na mjestima koja su mu jako dobro poznata“, piše Politi i dodaje Bergogliove riječi jednom svome svećeniku kojemu su bande prijetile smrću: „Radije bih ja umro, nego da tebe ubiju”.

 

Zbunjenost katkad nije loša, jer presijeca ustaljenosti i rutine, tjera nas na promišljanje i promjene, a Franjin dolazak na čelo Crkve potaknuo je upravo to

 

  1. ZBUNJENOST

Knjiga nas vraća u prve dane Franjina pontifikata, prisjećajući nas na zbunjenost koju smo osjećali nakon njegovih prvih poteza. Zbunjenost katkad nije loša, jer presijeca ustaljenosti i rutine, tjera nas na promišljanje i promjene, a Franjin dolazak na čelo Crkve potaknuo je upravo to.

Odmah na konklavi Franjo je pokazao prva odstupanja od tradicionalnih pravila. Pri presvlačenju odbija halju od bijele vune (roketu), mozzetu i stolu. Odbija također zlatni križ i zadržava svoj željezni. Zahtijeva jedino bijelu papinsku tuniku, koju je Ivan Pavao II. učinio simbolom noseći je na svojim putovanjima svijetom. Odjeven u papinske paramente (liturgijsko ruho) prima od kardinalā obećanje poslušnosti stojeći, a ne sjedeći na prijestolju, podsjeća Politi, navodeći kako je Njegova odora jednostavna bijela reverenda te da se prve kritike temelje na tome izboru. Kada je nakon izbora oblačio papinsku odjeću i odbio crveni ogrtač, rekao je ravnatelju papinskih liturgijskih slavlja mons. Guidu Mariniju: „Ne hvala, to Vi obucite… karneval je završio!“

Dan nakon izbora Rimljani primjećuju da Papa ne nosi klasične crvene cipele, purpurnu Pradu, zbog kojih je Ratzinger bio na udaru medija. Njegove su cipele crne, stare i iznošene. To su ortopedske cipele kakve nose župnici i kakve je nosio u Buenos Airesu, u Nadbiskupskoj kuriji i u siromašnim četvrtima. Na ruci ima običan sat. Križ je na prsima željezni. Ne želi zlato na prstima. „Ribarev prsten“, koji će mu kardinal Sodano pokloniti u ime Kardinalskoga zbora, bit će srebrni…

 

U čitatelju to budi sućut, jer se Franjo ponekad čini usamljen, tj. okružen „vukovima“ iz Kurije, koji ne samo da mu vrebaju svaki korak nego čine sve da…

 

  1. SUĆUT

Već prvih mjeseci pontifikata postaje očito da papa Franjo svojim stilom, dakle vidljivim potezima, ali i načinom (nevidljivim potezima) želi promijeniti lice Crkve, što nužno znači i promjenu struktura. U čitatelju to budi sućut, jer se Franjo ponekad čini usamljen, tj. okružen „vukovima“ iz Kurije, koji ne samo da mu vrebaju svaki korak nego čine sve da ga ocrne i destabiliziraju u Crkvi i javnosti, šireći o njemu paklenski smišljene poluinformacije.

U Vatikanu i među crkvenom hijerarhijom širom svijeta neizmjerno je zadovoljstvo zbog Papine popularnosti, koja se reflektira na Crkvu. Međutim, iza kulisa raste nezadovoljstvo zbog načina na koji Franjo svakodnevno demontira ikonu papinstva i sliku nedodirljivoga vladara Katoličke Crkve. Franjin način djelovanja previše je „pučki“, optužuju ga. Ista je optužba prije više od pedeset godina bila upućena Ivanu XXIII., čiju su seosku dobrohotnost ismijavali u usporedbi s preuzvišenošću Pija XII., veli Politi, objašnjavajući kako Franjo snažno potiče hijerarhiju na ponovno obraćenje. Biskupi moraju voditi, ne gospodariti. Biti bliski ljudima, kao očevi i braća, strpljivi i milosrdni. Živjeti stilom unutarnjega i vanjskoga siromaštva, bježeći od ambicija i vodeći jednostavan i skroman život. Umjesto biskupa koji zapovijeda, Franjo pokazuje lik pastira koji zna biti i ispred stada, kako bi mu pokazao put, i u sredini, kako bi ga držao na okupu, i iza stada kako nitko ne bi zaostao, no „ponajviše stoga što sâmo stado posjeduje vlastiti njuh za pronalaženje novih putova“. Slika je biskupa koji uči iz njuha vjernika bez presedana. Posebice kada dolazi iz usta jednoga Pape.

Zapravo, na vrhu popisa reforma je papinstva. Franjo želi da bude vjernije značenju koje „mu je Isus htio dati“ i primjerenije aktualnim potrebama evangelizacije. Franjo to naziva „obraćenjem papinstva“.

 

Gorčinu rađa s jedne strane nerazumijevanje Franjinih zamisli i poteza, a s druge otkrivanje prljavih poslova poput onih s Vatikanskom bankom (IOR), koja je…

 

  1. GORČINA

Susret s nepravdom uvijek rađa gorčinu i njezinu se zovu čitatelj ove knjige ne može othrvati s vremena na vrijeme. Gorčinu rađa s jedne strane nerazumijevanje Franjinih zamisli i poteza, a s druge otkrivanje prljavih poslova poput onih s Vatikanskom bankom (IOR), koja je, prema svemu što je napisano, služila i kao „praonica novca“ u čemu su sudjelovali mnogi visoki prelati i svećenici. Franjo se nije mislio tim pitanjem odmah baviti, no morao je hobotnicu sasjeći nakon afera koje su počele izbijati u javnost.

Kamo god pogleda, Franjo vidi Vatikan upleten u radnje i pregovore koji imaju malo toga zajedničkog s vjerskom predanošću i karitativnom skrbi. Crkva previše usredotočena na organizaciju u svjetovnome smislu gubi smisao, upozorava. „Ovdje su i oni iz IOR-a“ – izjavljuje nekoliko tjedana nakon svojega ustoličenja, na jutarnjoj misi na kojoj sudjeluju i zaposlenici vatikanske banke – oprostite… sve je potrebno, uredi su potrebni… i dobro. No potrebni su u određenoj mjeri… Kada organizacija postane samoj sebi svrhom i Crkva, jadnica, postane nevladina organizacija… to nije put“. (…) Franjo ima svoje planove i imenuje „prelata“ IOR-a. On je mons. Battista Ricca, upravitelj Doma svete Marte i još nekih crkvenih rezidencija, među kojima je i Međunarodna kuća za kler u Ulici Scrofa gdje ga je Bergoglio i upoznao. Papa je odlučio. IOR će za sada ostati, no bit će potpuno promijenjen i jednom zauvijek prilagođen međunarodnim standardima transparentnosti. Prelat Ricca bit će Papine „oči i uši“ u upravnome odboru instituta. Ubrzo zatim, 26. lipnja, Franjo osniva istražno povjerenstvo o IOR-u i 10. srpnja se, zajedno s povjerenstvom, napokon susreće s predsjednikom vatikanske banke. Freyberg (njemački bankar koji vodi IOR – op.) je mogao odahnuti. Papa mu počinje slati dokumente sa svojim bilješkama. „Zadovoljstvo je – tvrdi bankar – primiti opaske koje je Papa napisao svojom rukom.“ Mehanizam za radikalnu preobrazbu banke dobiva odlučujući poticaj. I u klimi ušteda, petorici kardinala, članovima Kardinalskoga povjerenstva za nadzor IOR-a, ukida posebne naknade od dvadeset pet tisuća eura godišnje. U stvarnosti, Franjo se namjeravao baviti vatikanskim financijama tek u drugoj godini pontifikata, no niz negativnih vijesti prisiljava ga da se njima ranije pozabavi. „Agenda se promijenila… priznaje novinarima na povratku iz Brazila, koristeći nogometnu terminologiju – to se događa kad netko u vladinu uredu ide po jednoj strani, ali mu dodaju loptu s druge strane, i moraš braniti… Ne bih znao reći kako će završiti ova priča. No karakteristike IOR-a – bilo kao banke, fonda za pomoć ili što god već bio – moraju biti transparentnost i poštenje.“

 

Tko ne bi bio zabrinut nakon što pročita ove Politijeve rečenice…

 

  1. ZABRINUTOST

Tko ne bi bio zabrinut nakon što pročita ove Politijeve rečenice:

Franjini neprijatelji djeluju i govore iza kulisa. Prikrivaju se u klimi općega odobravanja, iskazuju poštovanje Papi i ne prihvaćaju čak ni da ih se naziva njegovim neprijateljima. Kažu kako ne žele da pogriješi. Privatno znaju biti oštri.

U nekim krugovima Kurije moderno je ismijavati Franjin jednostavan način govora i pripisivati mu slabo poznavanje doktrine. „Govori poput seoskoga župnika“, jedan je kardinal rekao Andrei Riccardiju. „Da su svi seoski župnici tako govorili, povijest Crkve bila bi drugačija“, odgovorio je voditelj zajednice Svetoga Egidija. I u inozemstvu ima kardinala koji odapinju strelice s potrebom da „pomognu Papi s teologijom“, vidljivo hvaleći Benedikta XVI. Nezadovoljstvo se na hodnicima Kurije pojavilo već tijekom izborne večeri. Općemu entuzijazmu zbog jednostavnosti njegova izgleda pridodane su suptilne kritike jer nije nosio štolu, odbijao je crvene cipele, oštro je izbjegavao riječ papa. Bergoglio je prekršio previše obrazaca. (…)

Franjin govor iritira i plaši najtradicionalnije sektore Kurije. (…)

Snažna je poveznica zakon šutnje, omertà. Jedan kardinal iz sjeverne Europe povjerava da ga je svojevremeno kontaktirao biskup, koji je saznao za mutne poslove u jednome vatikanskom dikasteriju. Radilo se o milijunima eura. Kardinal je poslao pismo Državnome tajniku, pozivajući se na „priziv savjesti“. Nikada nije dobio odgovor. Nije se usudio iznijeti to u javnost. Postoji svijet podzemlja kojemu smeta Papa koji „želi napraviti kompletno čišćenje“. Optužba dolazi od zamjenika tužitelja iz Reggio Calabrije, Nicole Gratterija, prema kojemu je financijsku mafiju u njezinim poslovima omeo Papa koji „vesla protiv luksuza, koji je dosljedan i vjerodostojan“. Gatteri objašnjava kako je Franjo odmah odaslao važne signale i da „onaj koji se do tada hranio moći i bogatstvom koji dolaze izravno iz Crkve, sada je nervozan, uznemiren. Papa Bergoglio ruši ekonomske centre moći u Vatikanu. Da ga bossovi mogu ukloniti, ne bi oklijevali.“ Na pitanje je li Papa u opasnosti, sudac odgovara: „Ne znam je li organizirani kriminal u stanju učiniti nešto, no i o tome se sigurno razmišlja. Može biti opasno.“ Kurija je splet posebnih života. Scenarij istančanih razmišljanja i smrtonosnoga živog pijeska. Poveznica koja je uvijek sve držala na okupu – povrh napetosti, suprotnosti i konflikata – bila je ideja papinstva kao apsolutne moći.“

 

Nijedna revolucija nije bezbolna, svaka se revolucija sukobljava s opozicijom unutar svojih redova. Franjo svakodnevno može okusiti napor i skrivena protivljenja

 

  1. NADA

Franjin je imperativ religioznoga karaktera. Postoji nerazrješiva veza između Radosne vijesti kršćanstva i konkretne bratske ljubavi. Isus je uvijek poticao na pravdu i milosrđe prema siromašnima. Čemu zasjeniti nešto tako jasno? Vjerska zajednica koja se pretvara da je stabilna, a da se pritom ne brine o uključivanju siromašnih, završit će izgubljena u ‘duhovnoj svjetovnosti, zamaskiranoj u religiozne prakse, besplodne sastanke ili prazne govore’, citira Politi papu Franju i na taj način otkriva onu nadu kojom odiše njegov pontifikat, koji u mnogočemu ne odgovara ni današnjoj Crkvi ni današnjem svijetu, a knjiga „Franjo među vukovima“ mjestimice detaljno opisuje zašto je tome tako.

Nijedna revolucija nije bezbolna, svaka se revolucija sukobljava s opozicijom unutar svojih redova. Franjo svakodnevno može okusiti napor i skrivena protivljenja. No nastavlja kao „nezaustavljiva bujica“, primjećuje kardinal Sandri, koji je iznenađen njegovim poletom, koji je čak i veći nego u Buenos Airesu. Izvanredan sklad, stvoren između njega i vjernika, predstavlja štit argentinskoga pape pred kritikama i prešutnim sabotažama koje su na djelu u crkvenome sustavu. (…)

Suočavanje s Franjinom revolucijom odigravat će se kroz nekoliko godina. Njegovi protivnici su uporni. Oni oko njega stvaraju gumeni zid i iza kulisa stalno šire okrutne komentare. Takav je i stav jednoga starog kardinala koji se povjerio lideru Svetoga Egidija, Andrei Riccardiju: „Franjo je napunio trgove i crkve, obavio je svoju dužnost. Sada može otići prije nego što uništi Crkvu.“ Američki kardinal Burke otišao je toliko daleko da je opisao „Crkvu bez kormila“. Papa Bergoglio upoznat je s raširenom kampanjom za njegovu delegitimizaciju, koja je postala još turobnija tijekom posljednje Sinode širenjem vijesti (bez dokumentiranih dokaza) o „maloj tumorskoj tvorbi“ na Papinu mozgu, što je Vatikan snažno i više puta opovrgnuo. (…)

Papa Franjo nema iluzija. Crkvi koja nije bliska ljudima – tako misli – i ne pokazuje Isusovo lice kao ljubav i spasenje, prijeti „rizik od umiranja“. (…)

Argentinski je papa ipak uporan. Izgradnja sinodalne Crkve, koja više nije monarhična, ostaje njegov ključni cilj. Ako uspije pretvoriti Sinode biskupa u trajan instrument sudioništva u papinskoj vladi, učiniti ih malim koncilima na kojima se određuje smjer kretanja Crkve u moru modernosti – koji će u budućnosti uključivati i cijeli vjernički narod, muškarce i žene – ako će se njegova ideja siromaštva probiti u crkvenome sustavu, Bergogliova će revolucija postati nepovratna.

 

Na kraju knjige, nakon što sklopi korice i zatvori oči, čitatelj će osjetiti snažan poriv. Bit će to poziv na molitvu

 

  1. MOLITVA

Na kraju knjige, nakon što sklopi korice i zatvori oči, čitatelj će osjetiti snažan poriv. Bit će to poziv na molitvu. Molitvu za Papu, molitvu za Crkvu. Poziv na molitvu za zajedništvo i ljubav, koje je Krist ostavio svojim učenicima u naslijeđe, a kojega su oni kroz povijest pretvarali u moć, novac i vlast, zaboravljajući da jesu u ovome svijetu, ali nisu od svijeta.

Politi veli kako je papa Franjo rekao svojoj braći isusovcima da trebamo „svi zajedno veslati u službi Crkve“.

Svako malo pojavljuje se iscrpljen, bez daha, teško hodajući. Ponekad, kada navečer dođe u spavaću sobu (tako pripovijeda svojim bliskim prijateljima), osjeća se tako iznemoglo „da ne može podignuti ni telefonsku slušalicu“, bilježi Politi.

Zato nemojte zaboraviti moliti za Franju. I za Crkvu. Da je vukovi ne rastrgaju.

Darko Pavičić; Book.hr

Više o knjizi možete saznati ovdje.

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh