Foto: Pixabay
Shvatiti zašto sam ovdje, da me netko bezuvjetno voli i da nikada nisam sama bilo je teško, po mojim procjenama, gotovo nemoguće. Iako imam samo petnaest godina i nisam puno proživjela niti proputovala svijet, sa sigurnošću mogu reći da sam se odlučila baciti na shvaćanje nekih činjenica koje grade život. Također mogu reći da je ovo što sam zaželjela shvatiti zapravo vrlo jednostavno.
Bojala sam se. Srce mi je lupalo kao ludo. Ali zašto? Čega sam se bojala? Tišine?
„
Strašna tišina
Jedne nedjelje, vani je padala kiša, odlučila sam otići u crkvu. Bila sam tužna, neispunjena. Kao da mi je nešto nedostajalo, ono nešto. Prije odlaska poslušala sam nekoliko pjesama misleći da će me one usrećiti, ali nisu. Pričala sam s prijateljima, ali ni to nije pomoglo. Kada sam ušla u crkvu, izgledalo mi je da svi oko mene uživaju u tišini koja je obgrlila sve kutove i uglove naše male crkve. Ljudi su klečali i kao da su nešto mrmljali. Odlučila sam se prepustiti toj tišini. Bojala sam se. Srce mi je lupalo kao ludo. Ali zašto? Čega sam se bojala? Tišine? Da, mislim da sam se najviše bojala te tišine. Tek kasnije sam shvatila da sam je se bojala zato što sam mislila da ću, kada joj se prepustim, morati napustiti svoje stare misli. Ipak, nekako sam uspjela. Sve je to bilo nekako čudesno. Prepustivši se tišini, smirila sam se, kao da sam postala novi čovjek. Počela sam razgovarati s Bogom. Prepustila sam mu se. Strah je nestao. Shvatila sam da nisam sama – On je čitavo vrijeme sa mnom, On me čuva; ovaj dan je već toliko poseban, ispunjen tolikom sigurnošću, sve je tako stvarno.
Prepustivši se tišini, smirila sam se, kao da sam postala novi čovjek. Počela sam razgovarati s Bogom!
„
Bog poziva
Kasnije sam odlučila otići na kavu s prijateljicama. Pola sata prije nego što smo se trebale naći kod parka javile su mi da su spriječene i da ne mogu doći. „Ali zašto, zašto uvijek kada nešto isplaniram, to ne ide tako?” pitala sam se. „Sve sam lijepo zamislila, a onda one jave da su spriječene.” Kako sam već bila na putu prema parku, opet sam se našla kod crkve. Shvatila sam da od kada sam se prepustila onoj tišini, sve ide nekako drugačije. Pitala sam se zašto sam se našla upravo ispred crkve, zašto sam bila ondje upravo tada. Ponovno sam ušla u crkvu s namjerom da dobijem odgovor na to pitanje. Ovaj put je pjevao zbor.
Utonula sam opet u onu tišinu vraćajući se na misli proteklih dana, mjeseci, a možda i godina, i shvatila sam zašto sam se našla u crkvi. Zbor kao da je pratio moje misli – pjevali su: „O Bože, zar si pozvao mene?” Zapitala sam se na što me to Bog poziva, na tišinu? Ili me sprečava da se vidim s prijateljicama? Nakon kratkog vremena shvatila sam da me Bog zapravo poziva na svoj put. Osjetila sam da je to to.
Tog sam dana shvatila da nikada nisi sâm, da je Bog onaj koji ti pruža sve, a na tebi je samo da se poslužiš. Bog zapravo svima nama želi jedan ovakav dan. Dan kada ćemo svi u potpunosti shvatiti zašto smo točno ovdje, u ovom trenutku, shvatiti da nas On toliko voli samim time što nas poziva na svoj put. Odlučila sam da je ovaj dan najbolji dan moga života zato što sam u potpunosti shvatila da moj život zapravo nije moj, već Njegov, zato što sam odlučila krenuti k Njemu.
Bog je onaj koji ti pruža sve, a na tebi je samo da se poslužiš!
„
Proživi dan
Papa Benedikt XVI. kaže: „Vjera nije ugodan put. (…) Ona postavlja najveći zahtjev čovjeku, jer ona ima visoko mišljenje o čovjeku. (…) Ako je promatramo u svoj njezinoj veličini i širini, ona u sebi nosi odgovore koje zahtijeva naš sadašnji trenutak.” Ovim citatom želim svratiti pozornost na ovaj svoj dan. Želim reći kako smo svi zapravo pozvani proživjeti ovakav dan. Pozvani smo biti drugačiji, pozvani smo biti onakvi kakvima nas Bog zamišlja, a to možemo shvatiti samo kroz tišinu, molitvu i Božju bezuvjetnu ljubav. Nemojte se bojati! Odvažite se i proživite ovakav dan, besplatno je!
Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book. Svjedoči Lucija Šogorić
