Foto: Shutterstock
Nekoliko sam puta čula predavanja sestre Biserke Jagunić, sestre franjevke Krista Kralja. Ona je karizmatik, a vodi i duhovne obnove, molitveno-terapijske seminare, kako ona to zove. Svidjela su mi se njezina predavanja, njezina svjedočanstva pa sam silno željela ići i na njezin seminar.
„Zašto ne bih to molila? Nije da znam da imam neke rane iz tog doba, ali znam da smo teško živjeli kad sam bila mala”
Čula sam da seminar, koji se održava u zajednici Dobri Pastir, ima tri dijela. Otkrila sam gdje je ta zajednica, povezala se s njima, doznala za datum prvog dijela, oslobodila taj vikend i nagovorila i prijateljicu da ide sa mnom. Prvi dio traje od petka popodne do nedjelje dopodne. Budući da uvijek kasnim, a Dubrava mi je na drugom kraju grada, i ne pamtim kad sam uopće bila tamo, krenusmo nas dvije u petak mnogo ranije. Silno mi je bilo stalo da dođem na taj seminar. Malo smo lutale, ali našle smo, stigle na vrijeme, lijepo se upisale i slušale to popodne.
Ali – meni se nije svidjelo. Nekako sam se osjećala kao na američkom brzinskom tečaju psihologije: „Za sve je krivo djetinjstvo, važno je kako su se odnosili prema tebi u prve tri godine života”. U svim je primjerima navela da osoba koju je srela ima problema iz djetinjstva i da za to treba moliti i sve tako nešto… I ja sam odlučila da ne želim ići dalje. Kao, imam puno posla, moram nešto napisati (uvijek imam neke dugove koje moram napisati). Ali moja prijateljica je htjela ići i dalje, a nije to znala naći sama, pa sam je ja odvezla u subotu ujutro, i vratila se doma jer nikako više nisam htjela ići. Prijateljica mi je kasnije pričala da je u subotu i nedjelju bilo odlično i da će ići i na drugi i treći dio seminara ali i opet na ovaj prvi dio. I da bi to i meni bilo odlično, i sigurno bi mi se svidjelo. Samo sam klimala glavom.
I onda se dogodilo potpuno neuobičajeno čudo, koje dokazuje da mi nemamo pojma što je u nama i kakve su naše rane…
Međutim tog petka popodne ipak sam čula nešto što me je zaintrigiralo.
Čula sam da za rane iz djetinjstva treba moliti radosnu krunicu tako da se u svakoj desetici kao nakana doda: Molim te, Isuse Kriste, da svojom predragocjenom krvlju ozdraviš sve rane koje imam iz tog vremena. Pa sam si mislila: „Zašto ne bih to molila? Nije da znam da imam neke rane iz tog doba, ali znam da smo teško živjeli kad sam bila mala.”
U sve sam ubacila ne samo sebe nego i majku i – oca. „Zašto sad tako molim?!“, pitala sam se. „Pa nije li on bio taj koji je nama nanosio rane?! Ali, kako mi je došlo, tako sam molila…“
Znam da me je majka teško rodila, da je bilo veliko siromaštvo, da joj je bilo teško, da se, kad mi je bilo šest godina, razvela jer je brak bio baš ružan. K’o iz filma: otac koji pije dovodi kući druge žene i troši novac na njih, a obitelj mu gladuje, i on pri tome viče i tuče. Nakon razvoda sam se smirila, živjela sam s majkom u miru; kasnije sam završila fakultet, udala se, imam sina; i vjerovala sam da je ta prošlost pospremljena. Ali sam si mislila: „Sigurno je tu bilo puno rana, neće škoditi da ja molim ovako kako je ona rekla”.
I krenem ja to moliti. Inače molim krunicu svaki dan i kad mi je na redu radosna krunica, dodam sebe, ali i svoju obitelj.
I tako sam, prema uputama sestre Biserke, nakon nakane prve desetice kazala: Dođi, Isuse Kriste, u trenutak mog začeća i svojom predragocjenom krvlju operi sve rane koje imamo iz tog vremena ja, moja majka i moj otac.
Nakon druge: Dođi u vrijeme trudnoće moje majke; treće: …mog rođenja; četvrte: …mojeg djetinjstva od prve do treće godine a pete: …mojeg djetinjstva od treće do 12. godine.
U sve sam ubacila ne samo sebe nego i majku i – oca. S ocem nisam bila previše u kontaktu nakon razvoda, nisam ga voljela i bila sam uvjerena da sam ga zaboravila. Zato me iznenadilo da ga spominjem. Još u takvom kontekstu – da Isus iscijeli i njegove rane. Pa nije li on bio taj koji je nama nanosio rane?! Zašto sad tako molim?! Ali, kako mi je došlo, tako sam molila. Mislila sam: „Možda imam neke rane s njim, koje trebam oprostiti pa ću najbolje tako – Kristovom krvlju”.
I onda se dogodilo potpuno neuobičajeno čudo, koje dokazuje da mi nemamo pojma što je u nama i kakve su naše rane.
Naime, prije nego što sam to molila, moja mi je majka išla strašno na živce. Što god je rekla – mene je nerviralo…
Naime, prije nego što sam to molila, moja mi je majka išla strašno na živce. Što god je rekla – mene je nerviralo, što god je rekla – ja sam joj zamjerila. Bilo mi je teško nazvati je, napraviti neku uslugu, ma i samo razgovarati s njom! Stalno sam se ljutila na nju, iako nisam imala nikakvih razloga.
Majka i ja smo bile jako bliske. U početku smo bile jako siromašne, ali to nam nije smetalo. Od oca smo pobjegle s dva kofera i iznajmile polunamješten stan; imale smo krevet, ali ne i stolice u kuhinji! No, bile smo tako radosne što, kad zaključamo vrata, nitko neće ući i vikati na nas. Ne mogu to opisati. Taj mir u duši kad legneš u krevet i mirno spavaš do jutra! A i radovale smo se svim stvarima koje smo pomalo nabavljale. Koja je to bila radost kad je mama kupila papuče! Kasnije je dovezla fiću u dvorište naše vlastite kuće, ali ni to nije bilo tako veliko kao te prve kupljene papuče u podstanarskoj sobici! Budući da sam bila nadarena za učenje, mama me oslobodila kućanskih poslova jer: Neka dijete uči. Uvijek smo bile jako bliske, mnogo smo razgovarale, sve sam joj se mogla povjeriti i najljepše mi je bilo s njom ići na more. Kad sam se udala i rodila, majka je otišla u prijevremenu mirovinu, napustila mjesto u kojem je živjela (prodala kuću, ostavila prijatelje) i preselila se u Zagreb da mi čuva dijete. Radila sam kao novinarka s čudnim radnim vremenom i često sam putovala i bilo mi je teško naći nekog da mi čuva sina. Moja je majka ostavila svoj život i bila mi na raspolaganju 24 sata dnevno, dok mi sin nije krenuo u školu. I još ga je prvo polugodište vodila u školu za ručicu. Silno mi je mnogo značilo da mi je dijete uvijek u rukama nekog tko ga sigurno voli i pazi na njega.
I nakon svega toga odjednom mi je išla na živce! Nisam toga bila ni svjesna dok mi sin jednom nije rekao: Ama, zašto se ti tako ljutiš na baku? Nisam znala zašto, ali nisam si mogla pomoći. I onda, nakon što sam neko vrijeme molila tu krunicu, odjednom sam shvatila da sad nazivam majku onako kao nekada, s ljubavlju. Da je pitam kako je; treba li joj što. Počela sam s radošću odlaziti k njoj. Nije mi više išla na živce, nego sam je opet voljela. Mogla sam je opet zagrliti od srca kad bih je vidjela!
I ne bi mi bilo pomoglo da sam po tim ranama kopala kod psihijatra ili psihoanalitičara, i otkrila ih. Samo bih se još više udubljivala u njih. Trebala je samo Kristova krv da ih opere!
I tako sam shvatila da su u meni bile neke rane iz djetinjstva koje nisam ni znala prepoznati, ali koje su odjednom zagušile moju ljubav prema majci. A Kristova ih je krv oprala i oslobodila me. I ne bi mi bilo pomoglo da sam po tim ranama kopala kod psihijatra ili psihoanalitičara, i otkrila ih. Samo bih se još više udubljivala u njih. Trebala je samo Kristova krv da ih opere. Trebalo je čudo Kristove krvi! I dogodilo se!
A shvatila sam i zašto nisam mogla nastaviti ići na onaj seminar sestre Biserke. Ona je cijeli taj petak popodne govorila da dok ne očistimo rane iz djetinjstva, ne možemo dalje razumjeti o čemu ona govori, niti možemo duhovno rasti. Tako sam shvatila da je bila u pravu. Zato nisam u subotu mogla nastaviti; ne zbog teksta koji nisam napisala, nego zbog ranā koje su me gušile. Sad uporno i dalje molim tu krunicu i čekam novi krug njezinih seminara…
Hvala ti, Isuse, na tvojoj predragocjenoj krvi, kojom liječiš naše rane!
Hvala ti na tvome čudu u mome životu!
Za Book.hr svjedoči N.N. (Podaci poznati uredništvu.)
Svoje nam svjedočanstvo možete poslati e-mailom na adresu: [email protected].
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
