Foto: Pixabay
o. Augustin zapisao je: »Ekstaze, kao i ukazanja, započeli su u petoj godini života, kada je Francesco osjetio želju potpuno se i zauvijek predati Gospodinu, te su se nastavili. Na upit zbog čega je to zadržao za sebe i u sebi sve to vrijeme, nedužno je odgovorio kako ih nije pokazivao jer je vjerovao da je to sasvim prirodno; kako se to događa svakoj duši. Doista, jednog mi dana naivno reče: „A Vi? Zar Vi ne viđate Majku Nebesku?” Na moj je niječni odgovor dodao: „Ma Vi to govorite iz svete poniznosti”.
„Ispred glavnog oltara ukaza mu se Isus…“
Drugi duhovni voditelj Padre Pija, o. Benedetto, zapisao je u svojim sjećanjima: „U petoj godini života, Francesco osjeća čežnju potpuno se predati Bogu. I učini to prilikom odlaska u crkvu u Pietrelcini. Ispred glavnog oltara ukaza mu se Isus, dade mu znak da priđe, da mu se približi, i položi mu ruku na glavu, kao znak naklonosti, te prihvaćanja njegove odluke“.
Mistična iskustva malenog Francesca potaknula su ga da prikazuje žrtve, u molitvi i odricanju. Njegova su ga majka i župnik poučili kako je Isus silno trpio, sve do smrti na križu, kako bi otkupio čovjeka. Maleni je Francesco želio trpjeti poput njega. Stoga se često skrivao i povlačio u kutke svog doma, daleko od znatiželjnih pogleda, kako bi molio i prinosio žrtve.
Bičevanje metalnim lancem
Njegova je majka kasnije pričala kako ga je jednom prilikom iznenadila dok se, sakriven iza kreveta, bičevao metalnim lancem. Molila ga je da to prestane činiti, ali on je nije poslušao. Tada ga upita: „Ali zašto sebe tako tučeš, sine moj?” Francesco joj je odgovorio: „Moram se bičevati onako kako su vojnici bičevali Isusa, sve dok mu nije potekla krv iz pleća”. Don Giuseppe Orlando, svećenik iz Pietrelcine, znao je ukoriti Francesca zbog toga što je, umjesto u postelju, koju mu je majka s ljubavlju pripremila, lijegao na zemlju, a pod glavu je stavljao ciglu umjesto jastuka.
U mladim godinama, mistična su se iskustva događala sve češće. Njegovi kolege s teološkog studija prisjećaju se kako je u crkvi često dugo ostajao nepomičan, kao da spava. No, oči su mu bile otvorene, usmjerene prema jednoj točki, kao da se posvetio sugovorniku. Često, dok je meditirao muku i smrt Kristovu, zaplakao bi. Količine isplakanih suza naštetile su njegovu vidu.
„Moglo ga se čuti kako govori, a njegove su riječi bile upućene Isusu, Mariji i anđelu čuvaru…“
U godinama bolovanja, za vrijeme boravka u Venafru, prijatelji su ga posjećivali u sobici gdje je ležao. Često su ga znali zateći u ekstazi i tada bi šutke kleknuli uz njegovu postelju. Ova stanja ekstaze trajala su satima i ponavljala su se u kratkim vremenskim razmacima. Redovnici, zabrinuti za zdravlje mladića, zatražili su medicinsku pomoć tako da su ekstaze mladog Padre Pija bile i pod nadzorom liječnika.
Jedan od njih, Nicola Lombardi, u jednom je svom izvješću napisao sljedeće: „Padre Pio je ležao na krevetu, otvorenih očiju, crven u licu. Pogled mu je bio uprt u jednu točku u prostoriji, kao da ondje nekoga ima. Moglo ga se čuti kako govori, a njegove su riječi bile upućene Isusu, Mariji i anđelu čuvaru. To je stanje potrajalo oko pola sata, a osim mene, u sobici su se nalazila dva redovnika. Cijelo to vrijeme, mjerio sam puls Padre Pija te pratio otkucaje njegova srca, i sve je bilo normalno. Po završetku razgovora sa svetima, Padre je utonuo u dubok san, a nakon što se probudio, bio je vedar, raspoložen za šalu, kao da se ništa nije dogodilo“.
Ulomak iz knjige Renza Allegrija Padre Pio čudesni život. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Priredila Gabriela Jurković; Book.hr
