Foto: Unsplash, Maria Oswalt
Sve je započelo navečer 12. lipnja, osmi dan proslave Tijelova. Toga dana u župi Hartmannswiller počinjala je „Četrdesetsatnica”, pučka pobožnost štovanja euharistije. Četiri dana zaredom navečer se izlagao Presveti oltarski sakrament te održavalo klanjanje.
Kao i uvijek u crkvi je bilo mnogo vjernika. Župnik don Willig izložio je Presveti oltarski sakrament i započeo moliti krunicu. Nakon nekog vremena, jedan od ministranata, Giovanni Battista Burchard, star oko deset godina, onesvijestio se. Dotrčao je sakristan te ga odveo. Dijete se ubrzo oporavilo te su ga njegovi roditelji koji su bili u crkvi odveli kući.
Dječak je kod kuće ispričao da se onesvijestio zato jer ga je iz ostenzorija, umjesto svete hostije, gledala jedna osoba
Nitko nije obratio pažnju na događaj. Mislili su da je dječak, nježne konstitucije, imao vrtoglavice te se onesvijestio zbog slabosti. Dječak je kod kuće ispričao da se onesvijestio zato jer ga je iz ostenzorija, umjesto svete hostije, gledala jedna osoba.
„Jutros sve mame imaju djecu vidioce.”
Sljedećeg jutra majka Giovannija Battiste otišla je razgovarati sa župnikom don Willigom kako bi mu ispričala čudesan doživljaj svoga sina. „I vi”, reče župnik te smijući se, doda: „Jutros sve mame imaju djecu vidioce.”
Zatim razmisli o tome da Giovanni Battista, večer prije, kada se povjerio svojim roditeljima nije razgovarao ni s jednim djetetom jer je ispraćen kući prije kraja crkvenog slavlja
Zatim se zamisli. Zbrojio je i ustvrdio da je do toga trenutka bilo desetero djece koje je svoje čudnovate priče ispričalo roditeljima. Giovanni Battista bio je jedanaesti. Zatim razmisli o tome da Giovanni Battista, večer prije, kada se povjerio svojim roditeljima nije razgovarao ni s jednim djetetom jer je ispraćen kući prije kraja crkvenog slavlja.
„Doista je vrlo čudno”, reče župnik. No, mislio je da se radi o kolektivnoj sugestiji.
Toga dana, 13. lipnja, na blagdan Presvetog Srca u crkvi se održavala druga večer „četrdesetsatnog” klanjanja. Don Willig se uputio u crkvu malo uznemiren. Razmišljao je hoće li se slučaj ponoviti te hoće li još netko od ministranata imati vizije.
U jednom trenutku pogledao je prema oltaru te je malo nedostajalo da se ne onesvijesti.
Izložio je Presveti sakrament i započeo moliti krunicu te je svako toliko pogledavao lica ministranata. U jednom trenutku pogledao je prema oltaru te je malo nedostajalo da se ne onesvijesti. Ovoga puta je upravo on, umjesto hostije vidio lice djeteta. „Jedno prekrasno lice”, rekao je kasnije, kako ga prodorno gleda i smiješi mu se.
„Vidim lice prekrasnog djeteta”
Don Willig je pokušao skrenuti pogled s ostenzorija kako bi se oslobodio svake moguće sugestije. Gledao je uokolo, trljao oči, međutim kad je ponovno pogledao prema ostenzoriju, vidje da je dijete još tamo i da mu se smiješi. Tada se obratio ministrantu te ga pitao vidi li u ostenzoriju nešto čudno. „Vidim lice prekrasnog djeteta”, odgovori ministrant. Don Willig postavi isto pitanje drugom ministrantu sa svoje lijeve strane te dobije isti odgovor. Razgovarao je zatim s dva župljana koji su sjedili u prvim klupama te su svi odgovarali da umjesto hostije vide lice djeteta.
Don Willig je nastavio moliti, ali mu je glas podrhtavao. Kad je završio klanjanje, župnik je otišao nešto popiti u župnu kuću. Na pragu ga okruži stotinjak ljudi koji su tražili objašnjenje za ono što su vidjeli. „Ne znam što bih vam rekao”, ponavljao je svima don Willig, sve zabrinutiji.
Svi su ga jasno vidjeli tijekom cijelog klanjanja jer je ovaj put lice bilo još svjetlije nego prethodnih večer
Treći dan bijaše subota. Vijest o čudesnom događaju proširila se i crkva je te večeri bila prepuna. Mnogo ljudi nije stalo u crkvu nego su stajali ispred crkve. Don Willig je u župnoj kući nakon mise napisao izvješće o onome što se dogodilo. Napisao je da se dječje lice umjesto svete hostije ukazalo odmah, čim je izložio ostenzorij. Svi su ga jasno vidjeli tijekom cijelog klanjanja jer je ovaj put lice bilo još svjetlije nego prethodnih večeri.
U svom izvješću, don Willig je citirao imena ljudi, muškaraca i žena, poslovnih ljudi, poznatih i stručnih ljudi, osoba mirnih živaca koje nisu podložne sugestijama te su i oni vidjeli i došli tražiti objašnjenje. Posebno je naglasio da se tajanstveno lice vidjelo kad je Presveti sakrament bio izložen visoko na oltaru i niže, ispod upaljenih svijeća, te stoga nije moglo biti izazvano igrom svjetla.
Iz knjige „Krv Kristova“ autora Renza Allegrija. Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete nabaviti u našem web-shopu, ovdje.
Posebna pogodnost! Besplatna poštarina za narudžbe iznad 200 kuna.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
