Foto: Shutterstock
Uvod
Vjernik sam katolik i od malih nogu gajim svoj osobni odnos s Bogom, ali prvo iskustvo Boga doživio sam tek na molitveno-evangelizacijskom seminaru fra Zvjezdana Linića. Doživljaj se očitovao kao nekontrolirano plakanje na putu prema domu, plakanje koje nije posljedica tuge, niti očaja. Nije to bio plod mojih osjećaja, nego je moje tijelo prožimala nekakva milina koja je rezultirala plakanjem ali istovremeno i smijehom i neopisivom radosti.
Nakon toga iskustva poželio sam pobliže upoznavati Boga pa sam pristupio „Školi molitve“ koju organizira udruga „Kristofori“, gdje sam ubrzo progovorio u jezicima. Ova su mi duhovna iskustva dokazala postojanje Boga koji se obraća čovjeku.
„Škola molitve“, koju vode „Kristofori“, temelji se na čitanju Svetog pisma metodom lectio divina a sve prema uputama iz Katekizma Katoličke Crkve[1]. Pored duhovne dimenzije, poučavatelji u Školi stavljaju naglasak i na razumsku dimenziju koju kršćanin mora koristiti. Nakon godine dana pohađanja „Škole“, zbog neobjašnjive želje da još više upoznam crkveni nauk o Bogu, upisao sam viši teološki studij na Institutu za teološku kulturu laika na KBF-u u Zagrebu.
Obogaćen novim spoznajama na studiju te zahvaljujući iskustvu iz „Škole molitve“, u dogovoru sa župnikom sam u župi u kojoj živim pokrenuo malu školu molitve. „Škola molitve“ nije osmišljena kao molitvena zajednica nego kao mjesto gdje će vjernici moći razumski učiti i spoznavati nešto više od onoga što u molitvenom životu uzimamo zdravo za gotovo.
U ovom se radu metodologijom socijalnog nauka Crkve pokušava na temelju spoznaja uočenih u spomenutoj grupi, a tiču se nepoznavanja nauka Crkve, obrazložiti potreba poučavanja vjernika i od laika, na razini župnih zajednica.
Vidjeti
Konkretnu grupu koja pohađa „Školu molitve“ čini 12 osoba oba spola, starosne dobi od 20 do 65 godina. Svi oni redovito pohađaju sv. misu i svi su se „Školi“ priključili tek nakon višekratnih poziva koje sam im upućivao ja ili stariji polaznici.
Slušajući razmišljanja polaznika „Škole molitve“ i promatrajući djela koja čine, vidi se da se njihovi motivi za solidarnost prema Crkvi i potrebitima ni po čemu ne razlikuju od bilo koje osobe na svijetu koja se solidarizira s nekim u nevolji. Redovito davanje za potrebe Crkve u obliku priloga smatraju dovoljnim. Ostalo njihovo djelovanje počinje onoga trenutka kada ih neki događaj senzibilizira, dakle kada ih netko pozove ili kad vide potrebitoga. Nikako se ovdje ne želi isključiti njihovo karitativno djelovanje jer je kontinuirano i hvalevrijedno. Ovdje se želi naglasiti motiv za djelovanje, koji treba biti pokretač pojedinca katolika, a to je bezuvjetno djelovanje po uzoru na Isusa Krista.
Uočava se velik nedostatak znanja o samom nauku Katoličke crkve unatoč ispovijedanju vjere u istu. Znanje kojim raspolažu utemeljeno je na vjeronauku tijekom trajanja osnovne škole a kasnije se ono nadopunjavalo iz raznih izvora: od starijih članova obitelji, svećenika, časopisa, izvora na internetu…
Biblija se koristi uglavnom kao poklon ili ukras. Činjenica je da šest članova grupe nije do tada nikada čitalo Bibliju a četvero ju uopće nije imalo u svom domu.
Njihovo poznavanje nauka Katoličke crkve nije sustavno i često uopće nije na temeljima Nauka. Stoga se u nastavku iznosi nekoliko pogrešnih pogleda, koji su ili kontradiktorni ili se u najmanju ruku ne vode Naukom:
- Krist nije stvarno prisutan u hostiji
- Biblija nije Riječ Božja jer su je pisali ljudi
- sve su religije slične
- postojanje zloduha je upitno
- ozdravljenja silom Duha Svetoga danas nisu moguća
- Crkva je samo dobra organizacija
- krštenje je tradicija u obitelji
- darovi Duha Svetoga su potpuna nepoznanica
- tko je zapravo Duh Sveti?
(Ovdje se dodaje još i izjava jednog biskupa da je molitva u jezicima plod manipulacije dok je pak jedan svećenik rekao da je postojanje čistilišta upitno).
U konkretnom primjeru navedene grupe ipak je uočena želja za upoznavanjem Boga kakav On uistinu jest.
Najveći problem koji je uočen jest zatečenost time da ih poučava osoba koja nije zaređena. Posrijedi je strah da ih ne bi odvela u zabludu od nauka Crkve, iako su sami oblikovali svoje nauke koji su u mnogočemu u suprotnosti s naukom Crkve.
Na temelju stvarne situacije u grupi slobodno se pretpostavlja da grupa čini presjek župne zajednice pa se uviđa da među vjernicima vlada neznanje i to velikih razmjera i može se reći da narod umire u neznanju i da je tek takav narod podložan manipulacijama.
Prosuditi
Polazište prosudbe je nauk Crkve pa se na početku želi ukazati na mogućnost djelovanja vjernika laika u nekakvom obliku kateheze za odrasle vjernike a ujedno se time želi razbiti predrasuda tko smije a tko ne dati doprinos i u katehizaciji odraslih. U našem društvu je crkvena hijerarhija ulogu laika gurnula u stranu, što je vjerojatno posljedica pola stoljeća života pod utjecajem komunizma čime se željelo otkloniti mogućnost infiltracije nepoćudnih elemenata, dočim se s druge strane osjeća odbojnost ili nepovjerenje vjernika prema nezaređenim osobama. Ipak, ne treba se obeshrabriti, nego naprotiv pripomoći Crkvi prvenstveno proučavajući dokumente i tu pronalaziti mogućnosti i smjernice za djelovanje.
U Kompendiju socijalnog nauka Crkve pronalaze se konkretne upute i pozivi za djelovanje svih vjernika pa se između ostalog ističe: „Crkva u ostvarivanju svojega poslanja angažira cijeli narod Božji“.[2]
U dokumentima Drugog vatikanskog sabora cijela su poglavlja posvećena laicima pa se u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi kaže sljedeće: „Laici sakupljeni u Božjem Narodu i postavljeni pod jednu glavu u jednom Kristovu Tijelu, bili oni koji mu drago, pozvani su da kao živi udovi sve svoje sile, što su ih primili od dobrote Stvoritelja i od milosti Otkupitelja, upotrijebe za porast Crkve i njezino trajno napredovanje u svetosti.“[3] U nastavku se iznosi: „Na sve laike dakle pada slavno breme da rade kako bi božanska odluka spasenja sve više i više došla do svih ljudi svih vremena i u sve zemlje. Neka im zato bude otvoren bilo koji put, da prema svojim silama i potrebama vremena i oni aktivno sudjeluju na spasiteljskom djelu Crkve.“[4]
U Dekretu o apostolatu laika Crkva daje smjernice laicima da aktivno sudjeluju u daljnjem prenošenju znanja a samim tim i evangeliziraju zajednicu – između ostalog ovdje se navodi:
„Sudjelujući u Kristovoj svećeničkoj, proročkoj i kraljevskoj službi, laici imaju svoj aktivni udio u životu i djelatnosti Crkve. U crkvenim zajednicama njihova je djelatnost toliko potrebita da bez nje ni apostolat pastira, u većini slučajeva, ne može postići svoj puni učinak. Laici pravog apostolskog duha, ugledajući se na one muževe i žene koji su Pavlu pomagali u naviještanju evanđelja (usp. Dj 18, 18-26; Rim 16, 3), u stvari pomažu svojoj braći te podižu duh i pastira i ostalog vjernog naroda (usp. 1 Kor 16, 17-18). Hranjeni aktivnim sudjelovanjem u liturgijskom životu svoje zajednice, sa žarom se posvećuju njezinim apostolskim pothvatima; privode k Crkvi ljude koji su možda daleko od nje; gorljivo surađuju u predavanju Božje riječi, osobito katehetskom poukom. Svojom stručnošću pomažu da bolje uspijeva dušobrižništvo, a također i administracija crkvenih dobara.“[5]
U točki šest navodi se: „Poslanje Crkve ide za spasom ljudi, koji se ima postići vjerom u Krista i njegovom milošću. Apostolat Crkve i svih njezinih članova, dakle, usmjeren je u prvom redu k tome da se Kristova vijest otkriva svijetu riječima i djelima i da se saopćuje njegova milost. To prvotno biva po službi riječi i sakramenata, povjerenoj posebno kleru u kojoj i laici imaju ispuniti svoju važnu ulogu da budu „suradnici istine“ (3 Iv 8). U tom se redu apostolat laika i pastoralna služba uzajamno najviše upotpunjuju. Laicima se pružaju bezbrojne prilike za apostolat evangelizacije i posvećivanja. Samo svjedočanstvo kršćanskog života i dobra djela koja su izvršena vrhunaravnim duhom imaju moć da privuku ljude k vjeri i Bogu; kaže naime Gospodin: ‘Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog.’ (Mt 5,16). Taj se apostolat ipak ne sastoji samo u svjedočanstvu života. Pravi apostolat traži prilike da Krista navješćuje riječima, bilo onima koji ne vjeruju, da se privedu k vjeri, bilo vjernicima da se pouče, učvrste i potaknu na gorljivi život; ‘Ljubav nas Kristova nagoni’ (2 Kor 5,14), i u srcu sviju treba da odjekuju one riječi Apostolove: ‘Jao meni ako ne propovijedam Radosne vijesti’ (1 Kor 9,16). Budući da se u ovo naše vrijeme rađaju nova pitanja i šire teške zablude koje nastoje potpuno izvrnuti religiju, moralni red i samo ljudsko društvo, ovaj Sveti Sabor zdušno stavlja laicima na srce da svatko prema svom talentu i naobrazbi zauzetije izvrši u duhu Crkve svoj dio u razradi, obrani i pravilnoj primjeni kršćanskih načela na probleme današnjeg vremena.“[6]
Još se ovdje iznosi potvrda da Crkva i kroz zakonske odredbe definira i poziva laike na suradnju, pa tako između ostalog kaže: „Briga za katehizaciju, pod vodstvom zakonite crkvene vlasti tiče se svih članova Crkve, svakoga prema njegovu dijelu.“[7] i: „Župnik je snagom svoje službe dužan brinuti se za katehetsku izobrazbu odraslih, mladih i djece, u koju svrhu neka na suradnju pozove klerike dodijeljene župi, članove ustanova posvećenoga života i družba apostolskoga života, vodeći računa o naravi svake ustanove, a i vjernike laike, osobito katehete; neka nitko od tih, osim ako je zakonito spriječen, ne uskrati dragovoljno pružiti svoju suradnju…“[8]
Teološka naobrazba laika u našem društvu je stavljena u okvire koji odgovaraju državnom sustavu obrazovanja a vidi se da on mijenja temelje iz demokratskog u liberalni sustav obrazovanja u kojemu nema mjesta za živoga Boga koji je isti jučer danas i sutra. Njihov bog danas ne čini čudesa.
U ovoj prosudbi se slobodno procjenjuje iskustvo Crkve na Zapadu. Ta Crkva nije imala problem komunizma a ipak je u rasulu. Zapravo se svela na jednu veliku karitativnu organizaciju koja je jednaka ostalim civilnim udrugama koje djeluju na socijalnom planu.
Iz gore navedenog uočava se da je važan problem nepoznavanje Riječi Božje –Biblije a samim tim i nauka Crkve pa se kao zaključak ove prosudbe iznosi poziv Crkve: Molitvene skupine, kao „škole molitve“, jesu danas jedan od znakova i pokretača molitvene obnove u Crkvi, pod uvjetom da se napajaju na istinskim izvorima kršćanske molitve. Skrb oko zajedništva znak je prave molitve u Crkvi[9].
Djelovati
Prema navedenim pozivima i uputama Crkve predlaže se nekoliko smjernica kojima su laici dužni ići ali i upozorava na odgovornost pastira.
Vjernik laik, katolik u ovom vremenu mora se staviti na raspolaganje pastirima i pomoći im nositi velik teret jer i sami se pastiri ne uspijevaju snaći i uhvatiti ritam s užurbanim svijetom. Pogotovo se ovo odnosi na Duhom Svetim nadahnute osobe koje žele ili su započele nekakvu teološku formaciju.
Pastiri ne smiju djelovati samo isključenjima Duhom Svetim vođenih osoba nego naprotiv još ih više upućivati na odgovornost, provjeravati njihovo djelovanje u zajednici i podupirati ih.
Željni znanja i iskustva, vjernici pohađaju molitveno-edukacijske seminare kod osoba s kojima pastiri iz mjera predostrožnosti ili straha od zabluda ne žele uspostavljati komunikaciju, a to nije u skladu s dokumentima Crkve. Ovakvi stavovi naših pastira stvaraju pomutnju među vjernicima a to za posljedicu ima mlakost u zajednicama. Rezultate takvih samodopadnih i samodostatnih pastira vidimo upravo u Crkvi na Zapadu.
Dostupnost teoloških formacija za laike je nepravedno koncentrirana u veća središta. Stoga treba prokušanim osobama omogućiti usavršavanje na trošak župa i biskupija.
Trebalo bi razmotriti i mogućnost nekakvog oblika temeljne naobrazbe koji bi se odvijao pri dekanatima gdje bi se dopustilo vjernicima da osim teorije uče i od osoba koja već imaju živo iskustvo darova Duha Svetoga koje koriste za izgradnju Crkve, kao što su: molitva u jezicima, proroštva, liječenja, spoznanja, čudotvorstva, razlučivanja duhova, tumačenje jezika.
Vjernik laik poučen od nekoga tko ima i iskustvo živoga Boga neprestano će se „družiti“ s Biblijom i hraniti svetom Euharistijom. Takav vjernik će moći biti stup obitelji, župe, biskupije i Hrvatske. Takav vjernik će preuzeti odgovornost i za potrebite u bilo kojem smislu ali ovaj put on će u potrebitima vidjeti bližnjega kao sebe samoga jer će u sebi imati Boga živoga. Taj živi Bog s pet riba nahrani veliko mnoštvo.
Zaključak
U ovom odlomku iznijet će se nekoliko promjena u grupi koja je spomenuta u prvom dijelu ovog rada nakon pola godine pohađanja „Škole molitve“.
Unatoč početnoj sumnjičavosti, svi polaznici redovito pohađaju sate sa svojom osobnom Biblijom i bilježnicom, a Katekizam Katoličke Crkve im postaje sve češće štivo.
I dalje su redovito prisutni na sv. misi ali je pozornost usmjerena na sve dijelove mise, a osim toga sada je pričest neizostavna a samim time i redovita ispovijed.
Promjene na osobnom planu su vidljive iz moje perspektive, a njihova osobna svjedočanstva govore o pomirenjima sa svima, postaju blaži, darežljiviji, milosrdniji, radosniji. Jednostavniji su u svakom pogledu.
Molitveni život se promijenio iz temelja, Riječ se čita i razmatra, razmatra se krunica, molitva zapravo prerasta u slušanje.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, Ti si rekao učenicima: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se. A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti, zmije uzimati; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati i bit će im dobro“. Po snazi svojih Riječi, Bože, pokreni svoje malo stado, da se očituje sila Duha Svetoga u svakom laiku koji te traži.
[1] Usp. Katekizam Katoličke Crkve, 2697-2719
[2] PAPINSKO VIJEĆE „PRAVDA I MIR“, Kompendij socijalnog nauka Crkve, KS, Zagreb, 2005., br. 538, (dalje: KOMPENDIJ SOCIJALNOG NAUKA CRKVE).
[3] DRUGI VATIKANSKI SABOR, Lumen gentium. Dogmatska konstitucija o Crkvi (21.XI.1964.), br. 33, u Dokumenti, Zagreb, 1986., (dalje: LG).
[4] LG, 33.
[5] DRUGI VATIKANSKI SABOR, Apostolicam actuositatem. Dekret o apostolatu laika, (28.X.1965.), br. 10, u Dokumenti, Zagreb, 1986., (dalje: AA).
[6] AA, br.6.
[7] HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Zakonik kanonskog prava, Glas Koncila, Zagreb, 1996., Kan. 774 – § 1
[8] Isto, Kan. 776.
[9] Usp. KKC 2689.
Autor: N.N. (Podaci poznati uredništvu)
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
