Crkva je za nju u to vrijeme bila strana i neprihvatljiva, ali ‘dosadna’ kuma ‘natjerala’ ju je u Međugorje… Njezina teta, najstarija majčina sestra i njezina krsna kuma često joj je govorila o Bogu... Baš onda kada je ona bila najudaljenija od Njega. Mislila je da je dosadna i naporna, no ona je bila uporna i molila za nju

Foto: Radiopostaja MIR Međugorje

Sestra Šarbela Miočić iz zajednice Službenica Euharistijskog Srca Isusova i Marijina – OMNIA DEO, podijelila je s Radiopostajom MIR Međugorje svoje svjedočanstvo. Prenosimo vam ga u cijelosti s njihove Facebook stranice:

„Rođena sam i odrasla u katoličkoj obitelji u kojoj se nije živjela vjera na pravi način. Roditelji su povremeno odlazili na svetu misu i primali ostale sakramente, dok je nas mama tjerala da idemo redovito na svetu misu svaku nedjelju, što smo mi i činili.

Crkva je za mene postala nešto strano, nešto hladno, za mene i moj život nešto neprihvatljivo

Odrasla sam u salezijanskoj župi u Zadru i primila sam prvi vjerski odgoj od svećenika salezijanaca i časnih sestara koje su tada služile u župi. Imala sam jako radosno djetinjstvo i lijepu župu u kojoj sam rasla. Međutim, nakon osmog razreda osnove škole i tijekom srednje škole moja je vjera počela opadati. Nisam više dolazila na oratorije, život u župi je za mene bio nešto strano i daleko. Iako sam tamo primila prvi odgoj u vjeri, ja sam se od Boga udaljila. Crkva je za mene postala nešto strano, nešto hladno, za mene i moj život nešto neprihvatljivo.

Odlazak u Međugorje zbog „dosadne” kume

Cijelo to vrijeme, moj duhovni život pratila je mamina najstarija sestra, moja krsna kuma. Govorila mi je često o Bogu, ja sam mislila da je dosadna i naporna, no ona je bila uporna i molila je za mene. Upisala sam fakultet i negdje na trećoj godini fakulteta ona je inzistirala da idem s njom u Međugorje. Ja se mislim: „Dobro, evo da je se riješim jer je naporna, idem ja u Međugorje”.

U autobusu se molila krunica, mene to uopće nije zanimalo, čak me iritirala molitva. Putem je teta bila uporna i govorila mi, ajde otiđi i ispovjedi se kad dođemo. Ja se mislim: „Dobro, ajde poslušat ću je”.

Ispovijed

Dođem do ispovjedaonice, otvorim vrata i sjećam se i sad kako je izgledala ispovjedaonica i fratra koji je bio tamo. Ja se prije toga nisam godinama ispovijedala i to sam mu rekla, da sam došla više na razgovor i da meni ispovijed ništa ne znači, a on je rekao da sjednem.

govorila sam teške stvari; da se nisam ispovijedala, da nisam išla na misu, da sam živjela jedan život bez Boga… i što sam ja više govorila on je bio blažeg pogleda. Mene je to iznutra pokretalo da do kraja budem iskrena

Kad sam krenula govoriti, pratio me njegov pogled kojeg se i danas, nakon toliko godina, sjećam i koji je meni bio nešto novo. Ja sam govorila teške stvari; da se nisam ispovijedala, da nisam išla na misu, da sam živjela jedan život bez Boga… i što sam ja više govorila on je bio blažeg pogleda. Mene je to iznutra pokretalo da do kraja budem iskrena. U jednom trenutku sam počela osjećati nešto što ni sad ne mogu objasniti, jednu ljubav koja me je počela prožimati. Ispovijed je trajala dugo i dok je on govorio ja sam osjećala prisutnost Božju, koju nisam nikad prije ni poslije više osjetila na takav način.

Kad sam izašla vani ja sam stvarno osjećala Božju prisutnost

Nakon te duge ispovjedi dao mi je kratko odrješenje i u tom trenutku odrješenja, ja ne samo da sam znala da je Bog prisutan, nego sam jasno znala da je i Marija tu prisutna i da mi je Marija majka, da me Marija voli i da je Marija živa osoba, da nije nekakav kip u crkvi kojem se dolaze moliti bakice, nego da je živa i prava osoba i da je tu prisutna. Kad sam izašla vani ja sam stvarno osjećala Božju prisutnost, Marijinu prisutnost, jednu toplinu i jedan novi smisao života.

Ta moja teta je danas teško bolesna, leži u krevetu, a ja sam danas redovnica, kao što sam rekla na početku ja sam Službenica Euharistijskog Srca Isusova i Marijina – OMNIA DEO i ona danas zahvaljuje Bogu na tome. Moje zvanje je pokrenulo mnoge stvari u našoj obitelji. Moja obitelj je krenula Božjim putem, to je jedna lavina koja je pokrenuta, prvo žrtvom i molitvom moje tete. Druga stvar je da sam nakon obraćenja nastavila dolaske u Međugorje često, i kratko nakon obraćenja osjetila prve pokrete u duši za posvećeni život, upravo tu u Međugorju.

„Osjećala sam da me Bog poziva na nešto više”

Završila sam fakultet i specijalistički studij u međuvremenu, imala uspješnu karijeru, puno prijatelja, voljela sam učiti i bila sam izrazito društvena osoba, nimalo sklona kontemplaciji ili redovništvu. Ali sam u srcu osjećala da me Bog poziva na nešto više. I dolasci u Međugorje, ispovijedi, klanjanja, molitve, hodočašća, pogotovo sa mojom zajednicom OMNIA DEO su otvarala moje srce za Bogu posvećen život.

…danas želim reći da sam jedna jako sretna redovnica

Najvažniji događaj je bio susret sa utemeljiteljem naše zajednice, našim duhovnim ocem, don Josipom Radićem i kasnije s našom suutemeljiteljicom, našom duhovnom majkom Jozefinom Glasnović, preko čijih srca je moje srce pokrenuto na pravo služenje Bogu, na način kako zajednica živi svoju duhovnost. Tada sam pristala na Božji poziv i danas želim reći da sam jedna jako sretna redovnica!

Bogu sam zahvalna, Gospi sam zahvalna. Ja sam njezino dijete i naša zajednica je nastala kao plod Međugorja, iz Marijinog srca. Ne znam puno o teologiji, ni o istinitosti ili neistinitosti ukazanja, ali znam da u mom srcu živi Marija i da punim plućima želim disati Marijinu prisutnost i dijelit je drugima.”

Radio MIR Međugorje; Book.hr