Foto: Shutterstock
Natjecanje za pozicije u društvu, na poslu, u politici razmahalo se toliko da pomišljamo kako mogu uspjeti samo oni koji se „laktaju“ i koji su na putu do cilja spremni pogaziti sve.
Najčešće na početcima nekoga novoga razdoblja u životu donosimo odluke za bolji, novi i drugačiji život. Je li taj početak moguć ako ne spoznamo svoj vlastiti poraz, pad, nemoć? Nije
Pojam „tržišno natjecanje“ sve češće izlazi iz uskoga trgovinskog i ekonomskog kruga i zahvaća ljudske sudbine. Opasno je takvo ozračje koje promovira pohlepne, bahate, ohole i umišljene a ponajčešće nestručne, nauštrb poniznima, skromnima i kvalificiranima. K tomu, obvezno, uz one koji uspjeh i uspon u karijeri grade čudnim putem vežu se osobe koje su uvijek na strani pobjednika, uspješnih i poznatih. Svakodnevno svjedočimo kako se uz pobjednike i one na pozicijama tiskaju – kako ih drukčije nazvati nego „jadnici“ – koji jedino na takav način mogu biti u središtu pozornosti. Naravno, s nakanom da od toga steknu nekakav probitak. No stvarni je život u svojoj višeslojnosti ipak potpuno drukčiji; život u kojem nismo spremni biti na strani „poraženih“ vodit će nas do pogubnih rezultata. Jedan je mislilac lijepo napisao: „Lako je slaviti pobjedu, teško je priznati poraz“. Ljudi bježe od poraza i poraženima okreću glavu i leđa. Nitko, navodno, ne želi stajati u taboru onih koji su u ljudskim i zemaljskim nadmetanjima ostali praznih ruku i kratkih rukava. Svjedoci smo toga svakodnevno. Stoga ne čudi da su se čak i od Isusa u trenutcima kad se nazirao, a kasnije i zbio njegov „poraz“ pred ljudima i vladarima, svi sklanjali!
Sve što se ovdje na zemlji našim u očima čini uspjehom najčešće samo otvara vrata konačnom porazu
U tim trenutcima uz Isusa su ostali samo oni kojima je On i tada bio Bog kojemu ništa nije nemoguće. U Isusovu primjeru najbolje se može ocrtati stanje naših zemaljskih natjecanja, grupiranja, svrstavanja uz uspjehe i uspješne. Ako zanemarimo zemaljsku logiku života a čujemo onu koja dolazi od Neba, onda samo možemo konstatirati sljedeće: sve što se ovdje na zemlji našim u očima čini uspjehom najčešće samo otvara vrata konačnom porazu. A taj poraz – gubitak vječnosti – čovjeka najviše košta! Njime sve gubimo, i to zauvijek. Najčešće na početcima nekoga novoga razdoblja u životu donosimo odluke za bolji, novi i drugačiji život. Je li taj početak moguć ako ne spoznamo svoj vlastiti poraz, pad, nemoć? Nije. Priznati poraz važna je dionica na putu do pobjede.
S nekih događaja treba otresti prašinu; neke stranice treba i spaliti u ognju ljubavi Božje koju nam pruža u sakramentu ispovijedi
Ako ne ustanemo iz svoga pada, grijeha, zastranjenja, teško ćemo moći kročiti naprijed. Sve će opet ostati na staroj frazi kako „okrećemo novu stranicu“. I okrenut ćemo novu stranicu, to nije podvig! Ali je pitanje što ćemo ispisati na toj stranici – hoće li na papir opet kapati samo mrlje iz našega života. Stoga i nije važno okrenuti „novu stranicu“ nego je mnogo važnije iznova iščitati naše stare stranice i ispraviti svoje pogrješke. S nekih događaja treba otresti prašinu; neke stranice treba i spaliti u ognju ljubavi Božje koju nam pruža u sakramentu ispovijedi. A tek tada, kad priznamo pad i poraz, imamo priliku započeti ponovno. Kad su na Olimpijadi u Műnchenu 1972. jednoga natjecatelja, koji je osvojio više medalja, pitali hoće li ga vidjeti i na sljedećoj Olimpijadi, u Montrealu, on je, po prilici, rekao da im to može odgovoriti samo ujutro ako se rano ustane i počne odmah vježbati i pripremati se kao da ni jednu medalju do tada nije osvojio. Poruka je jasna i često ponavljana – ne može se živjeti od stare slave.
Isus je, uvjetno rečeno, bio gubitnik na zemlji. Svi su, osim rijetkih, mislili da je na križu prikovan i njegov kraj. Ali na križu je započela njegova pobjeda
Svaki dan treba živjeti kao novi izazov i uz to biti svjestan da je mnogo ljudi upravo preko poraza našlo smisao i novi put, ali isto tako da su se mnogi kroz pobjede i uspjehe izgubili na putu. Isus je, uvjetno rečeno, bio gubitnik na zemlji. Svi su, osim rijetkih, mislili da je na križu prikovan i njegov kraj. Ali na križu je započela njegova pobjeda. Na križu je započela nada za sve one koji žele i sami biti prikovani na križeve srama jer to vodi u konačni i najvažniji poraz sotone i pobjedu Boga koji je život vječni. Ivan apostol je zapisao: „Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša“ (1 Iv 5,4.). Eto, tu je odgovor. Vjera je ključ svega. Čovjek vjere uvijek pobjeđuje, što će se dogoditi, kako pjesma kaže, „U onaj dan kad dođe Gospod Bog“.
Autor: fra Mario Knezović (časopis Glasnik Mira. Izdavač: Informativni centar MIR Međugorje)
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
