Čovječja ribica je vodozemac i jedini svitkovac koji živi u europskim špiljama. Potpuno je prilagođena životu u mraku i podzemlju. Oči joj nisu razvijene te je slijepa, ali ima snažno razvijen njuh i sluh. Koža joj nema pigmenta i prozirna je. I u odrasloj dobi zadržava vanjske škrge, što je inače odrednica punoglavaca, iako diše plućima i kožom. Tijelo joj je izduženo, nježno i jeguljasto. Glava joj je velika, izdužena, zaobljene njuške, oči su joj sprva vidljive, a kasnije ih prekrije koža i jedva se vide, a na okomito spljoštenu repu, koji je kraći od tijela, nalazi se kožna peraja. Ima tri prsta na prednjim nožicama, a dva na stražnjima. Naraste od 23 do 25 cm, iako su zabilježeni i duži primjerci. Mužjaci su nešto manji od ženki. Živi u podzemnim vodama dinarskoga krškog reljefa Italije, Slovenije, Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Zadržava se u podzemnim vodama stalne temperature, gdje se može brzo zakopati u mulj. Na površini se nađe samo za vrijeme jakih kiša, kad ju bujice izbace van, no to za nju znači smrt. Hrani se vodenim račićima, ličinkama kukaca i mekušcima. I u odrasloj fazi ostaje ličinka jer se ne može potpuno preobraziti, pa se i razmnožava u stanju ličinke. Takva se pojava naziva neotenija. Poslije parenja ženka odlazi s mužjakova teritorija i nakon 2-3 dana polaže jaja, što čini sljedećih 25 dana, pri čemu položi i 70 jaja pod kamen. Jaja su isprva velika 4-5 mm, a mogu nabubriti do 8-9 mm. Jaja se legu nakon osamdesetak ili čak više od 180 dana, ovisno o temperaturi vode. Ličinke su velike oko dva centimetra. Na niskim temperaturama ženka ne odlaže jaja, nego rađa žive mlade. Ta endemična životinja prije izgleda kao nerazvijena (premda sasvim dobro opstaje u svojem okolišu) negoli da bi se evolucijski razvila. Je li mogla nastati slučajno ili je možda ipak namjerno stvorena takva kakva jest?
Mudr 13,1
