Foto: Shutterstock

Dva razloga

Često smo otporni na ideju postavljanja granica uglavnom zbog naše potrebe za potvrdom. Postavljanje granica znači da se nećemo uvijek svidjeti našim prijateljima, posebno onima s kojima se povezujemo prvenstveno putem interneta, a to može biti problematično za mnoge od nas.

Za ljude vjere otpor dolazi iz nerazumijevanja onoga što je Bog naumio da naši odnosi budu i čine. Prečesto imamo onu idealnu perspektivu o tome što znači živjeti na način koji je samopožrtvovan, a koji je temeljen na lažnim učenjima i pogrešnim tumačenjima Svetog pisma.

Postoje trenutci kad bi se ljudi radije nosili s boli bez granica nego s emocionalnom reakcijom ljudi kad postave granice

U oba se slučaja otpor svodi na to da se mnogi od nas bore sa svojim sklonostima ugađanja. Naša potreba da ugodimo ljudima, da im se svidimo, vrlo je često simptom nekoga tko je bio odbijen ili je živio s nedostatkom afirmacije. A jedna od stvari koja se na kraju dogodi jest ta da ne postavimo granice i završimo s mnogo krivo kategoriziranih odnosa.

Postoje trenutci kad bi se ljudi radije nosili s boli bez granica nego s emocionalnom reakcijom ljudi kad postave granice. I da, nešto od toga je strah. Bojimo se kako će ljudi reagirati i odgovoriti. Stavljanje ljudi na njihovo pravo mjesto podsjeća nas da u našem životu postoje ljudi koji vjerojatno ne bi trebali biti tamo. A ta je spoznaja zastrašujuća.

Moramo u vlastitu umu riješiti strah od gubitka odnosa kako taj strah ne bi bio ono što pokreće naše odluke da se odupremo rekategorizaciji ljudi. Umjesto da se bojimo toga što će se dogoditi ako rekategoriziramo odnos, vjerojatno bismo trebali zauzeti pristup koji kaže: „Preusmjerit ću svoje razmišljanje na strah od toga što će se dogoditi ako ne rekategoriziram ovaj odnos.” (…)

Nastavak teksta pročitajte u knjizi „Interpersonalna inteligencija: vještine s ljudima koje trebaš za život sa svrhom koji želiš“ dr. Dhariusa Danielsa, koja izlazi uskoro!

www.figulus.hr