Foto: Shutterstock

„Volim vulgarnost. Dobar ukus je smrt, vulgarnost je život.“¹ Ove riječi engleske modne dizajnerice Mary Quant, kojoj pripadaju „zasluge“ za izum mini-suknje i ženskih kratkih hlačica², otkrivaju jedan od najvažnijih – iako rijetko isticanih – vidova „revolucije mode” započete šezdesetih godina prošloga stoljeća, a to je upravo – vulgarnost.

Argumenti za uvođenje sve kraćih suknji bili su „praktičnost i liberalnost, kako bi žene bile u mogućnosti – primjerice – potrčati za autobusom.”

Istina jest, moda sve više teži k vulgarnosti.

Vulgarnost ne samo što se protivi dobrome ukusu i prikladnosti, već ujedno odražava mentalitet koji se opire svakome redu i stezi, kao i svakom obliku ograničenja, bilo ono estetske, moralne, ili pak društvene prirode te u konačnici upućuje na posve „liberalizirane” norme ponašanja.

Trebaju li udobnost i praktičnost biti vrhovni kriteriji?

Argumenti za uvođenje sve kraćih suknji bili su „praktičnost i liberalnost, kako bi žene bile u mogućnosti – primjerice – potrčati za autobusom.” Poimanje prema kojemu udobnost, praktičnost, i sloboda kretanja trebaju biti jedini kriteriji odijevanja, dovelo je do loma općega standarda trezvenosti i elegancije, da norme čednosti i ne spominjemo.

Traperice i majice kratkih rukava (koje su izvorno zapravo pripadale donjem rublju,) postale su dijelom uvriježena izgleda…

Stoga tzv. „opušteno; neformalno“ (casual) odijevanje, kao udobnije i praktičnije, sve više postaje norma, neovisno o spolu, dobi, i općenito okolnostima. Traperice i majice kratkih rukava (koje su izvorno zapravo pripadale donjem rublju,) postale su dijelom uvriježena izgleda.

Iako se u slobodno vrijeme može nositi neformalnija odjeća, ona nikako ne bi smjela odavati dojam da se osoba koja je nosi time zapravo odriče dostojanstva i ozbiljnosti. Jednako tako ne bi smjela upućivati na činjenicu da je osoba koja je nosi zapravo „na odmoru“ od svojih načela.

U prošlosti je čak i odjeća za slobodno vrijeme, iako udobnija, zadržavala dostojanstvo što ga nikada ne bismo smjeli napuštati.

U prošlosti je čak i odjeća za slobodno vrijeme, iako udobnija, zadržavala dostojanstvo što ga nikada ne bismo smjeli napuštati.

Zanimljivo je primijetiti da brojne tvrtke od svojih zaposlenika traže nošenje odijela, kako bi se prenijela poruka ozbiljnosti i odgovornosti. Dokaz je to kako odjeća zaista prenosi stanovitu poruku. Ta poruka može biti ozbiljnost i odgovornost, ili pak – s druge strane – nezrelost i nehaj.

Tzv. „unisex“ odjeća

Pretpostavka da udobnost i praktičnost moraju ravnati odabirom odjeće, ima još jednu posljedicu: odjeća više ne odražava identitet osobe. Drugim riječima, više ne upućuje na društveni položaj osobe, njenu profesiju, pa čak niti na neke njene temeljnije osobine, kao što su spol i dob.

„Unisex“ odjeća postala je veoma raširena: traperice i kratke hlačice sada nose osobe obaju spolova, i svih naraštaja. …sve se međusobno pomiješalo te oni nose isti stil odjeće, koji više ne odražava ono što jesu, misle, ili žele

Stoga je tzv. „unisex“ odjeća postala veoma raširena: traperice i kratke hlačice sada nose osobe obaju spolova, i svih naraštaja. Djevojke i mladići, mladi i stari, neudane, neoženjeni, kao i oni koji su u braku; nastavnici i učenici, djeca i odrasli, sve se međusobno pomiješalo te oni nose isti stil odjeće, koji više ne odražava ono što jesu, misle, ili žele.

Odijelo ne čini čovjeka, ali mu zato pruža identitet

Netko bi mogao ustvrditi kako „habit ne čini redovnika”, ili da „odijelo ne čini čovjeka“. Činjenica kako se netko odijeva pozorno i elegantno sama po sebi ne znači da posjeduje ispravna načela, i da je čestita ponašanja. Jednako tako, činjenica da se netko redovito odijeva neformalno nužno ne upućuje na loša načela, niti pak na prijekora vrijedno ponašanje. Na prvi pogled, ovaj se argument čini logičnim, pa čak i bjelodanim. Međutim, raščlanimo li ga malko dublje, jednostavno više ne stoji.

„Odijelo ne čini čovjeka“. Na prvi pogled, ovaj se argument čini logičnim, pa čak i bjelodanim. Međutim, raščlanimo li ga malko dublje, jednostavno više ne stoji

Jest, habit ne čini redovnika, tj. odijelo ne čini čovjeka. Pa ipak, posrijedi je jedan snažan element, koji mu pruža identitet. Nadalje, ne utječe samo na način na koji drugi ljudi doživljavaju redovnika, čovjeka, već ujedno i na način na koji on sâm doživljava sebe. Nitko neće poreći kako je gubitak identiteta brojnih redovnika i redovnica, do kojega je došlo kroz proteklih četrdeset godina, uvelike uzrokovan njihovim odbacivanjem tradicionalnoga habita, koji je na prikladan način izražavao duh siromaštva, čistoće, i poslušnosti, kao i asketski način življenja primjeren posvećenim osobama.³

Potreba za dosljednošću između načina odijevanja i uvjerenjâ

Budući da između naših sklonosti, načelâ, uvjerenjâ, i ponašanja postoji jedinstvo, način na koji se odijevamo neizbježno nam utječe na mentalitet.

Nošenje određenog stila odjeće, oblik je ponašanja; kada nam odjeća više ispravno ne odražava sklonosti, načela, i uvjerenja, naš mentalitet počinje prolaziti neprimjetnu promjenu, kako bi ostao usklađen s načinom na koji se predstavljamo drugima. Razlog je tomu činjenica kako ljudski razum, silom sebi svojstvene logike, prirodno nastoji uspostaviti dosljednost između misli i ponašanja.

„Valja nam živjeti onako kako mislimo, jer ćemo u protivnome prije ili kasnije početi razmišljati onako kako smo živjeli”

Ovo je pravilo sjajno sažeto u čuvenoj rečenici francuskoga pisca Paula Bourgeta: „Valja nam živjeti onako kako mislimo, jer ćemo u protivnome prije ili kasnije početi razmišljati onako kako smo živjeli.”⁴

Postupak preobrazbe, odnosno, srozavanja načelâ, moguće je zaustaviti, ili u potpunosti spriječiti, vjerskom revnošću, duboko ukorijenjenim sklonostima ili zamislima, kao i drugim čimbenicima. Međutim, ako se ne ukloni nedosljednost između ponašanja – odražena u načinu odijevanja – te načelâ i uvjerenjâ, srozavanje postaje neizbježno, ma kako se sporo moglo odvijati.

Živa vjera, neprikladna odjeća

To se jedva primjetno srozavanje nerijetko očituje kroz gubitak osjećaja vezanih uz temeljne točke vlastita mentaliteta. Jedan je od primjera poštovanje što ga trebamo gajiti prema svetim stvarima.

Osoba koja se tako odjevena pojavi na klanjanju, nikada istu odjeću ne bi odabrala – primjerice – za audijenciju kod kraljice Elizabete…

Na neki su način ustupci načelu kako udobnost treba biti jedino pravilo odijevanja, doveli do pridodavanja „opuštene“ note pojedinim djelatnostima koje su inače ozbiljne i svete. Kako je – primjerice – moguće objasniti da osobe koje istinski vjeruju u Stvarnu Kristovu Prisutnost u Presvetom Sakramentu, i koje prolaze silne žrtve kako bi išle na klanjanje, i dalje ne vide nikakvu protivštinu pojave li se pred Presvetim u kratkim hlačicama, kao da su na pikniku?

Osoba koja se tako odjevena pojavi na klanjanju, nikada istu odjeću ne bi odabrala – primjerice – za audijenciju kod kraljice Elizabete. To proturječje upućuje na činjenicu da je osoba o kojoj je riječ, iako je zadržala vjeru, do stanovite mjere izgubila pojam o uzvišenosti Presvetog Oltarskog Sakramenta – Stvarnoj Prisutnosti; da je ona na neki način iščezla iz njene duše.

Uravnilovka (potpuno izjednačavanje)

Da se poslužimo jednom razmjerno nepopularnom riječi – u današnje vrijeme postoji opća sklonost k uravnilovci na svim razinama kulture i društvenih odnosa, između oba spola, dok se u pojedinim slučajevima čini čak i kao da se čovjeka želi svesti na razinu životinje.

Nerijetko je teško – prema odjeći – razlikovati muškarce od žena, roditelje od djece; vjerski obred od piknika. Frizure u tom smislu slijede istu sklonost dokidanja razlika između spolova i starosnih skupina, kao i srozavanja normi elegancije i dobra ukusa

Kada je posrijedi odjeća, ta se uravnilovka očituje u sve većoj uspostavi spomenute unisex mode, kao i dokidanju razlika između naraštajâ. Tako je istu odjeću moguće nositi na izletu, kao i na nekom formalnijem vjerskom, ili pak građanskom događaju.

Danas na području mode vlada pravi kaos. Nerijetko je teško – prema odjeći – razlikovati muškarce od žena, roditelje od djece; vjerski obred od piknika. Frizure u tom smislu slijede istu sklonost dokidanja razlika između spolova i starosnih skupina, kao i srozavanja normi elegancije i dobra ukusa.

…što vodi k djetinjastosti

Jedan od vidova koji najviše „bode u oči“ kod suvremenih diktata mode jest želja za stvaranjem iluzije vječne mladosti, pa čak i trajne adolescencije, lišene svake odgovornosti. Ta se pojava nazivlje „sindromom Petra Pana“.⁵

Suvremena moda očituje sklonost k infantilizaciji ljudi. Jedna se brazilska modna kritičarka ovako izrazila: „Već dugo vrijeme na modnim pistama – jednako međunarodnima, kao i domaćima – viđamo modu koja je prikladna za dječje modne revije: tolika je razina infantilizacije na koju upućuje. Stilisti već preko 25 godina oblikuju (i nose) odjeću koju bi mogla nositi djeca u vrtiću.”⁶

Izrazito veliki dekoltei, ili nošenje tako uske odjeće da se njome naglašava anatomija, sa sobom nosi velik rizik izazivanja stanja spolne uzbuđenosti, osobito u muškaraca u odnosu na žene. Stoga odjeća treba pokrivati ono što valja pokriti, a istaknuti ono što se slobodno smije istaknuti

 Čednost je neophodna za čistoću

Uz ekstravagantnu, uravnilovsku, i djetinjastu sklonost suvremene mode, u obzir valja uzeti ujedno i napad na krjepost, kao i potpun izostanak čednosti.

Ljudsko tijelo posjeduje svoju ljepotu, i ta nas ljepota privlači. Zbog nereda koji je istočni grijeh ostavio u čovjeku, neurednost požude, uživanje u promatranju tjelesne ljepote – osobito kada je posrijedi žensko tijelo – može voditi u napast, i u grijeh.

To ne znači da su neki dijelovi tijela dobri, i može ih se pokazivati, dok su drugi loši, i valja ih pokriti. Takva je izjava apsurdna, i nikada nije bila dijelom nauka Crkve. Svi su dijelovi tijela dobri, jer je tijelo u cjelini dobro, budući da ga je stvorio Bog. Međutim, nisu svi dijelovi tijela jednaki te neki pobuđuju spolne apetite više od drugih. U tom smislu, izlaganje spomenutih dijelova kao polugolih, izrazito veliki dekoltei, ili nošenje tako uske odjeće da se njome naglašava anatomija, sa sobom nosi velik rizik izazivanja stanja spolne uzbuđenosti, osobito u muškaraca u odnosu na žene.

Stoga odjeća treba pokrivati ono što valja pokriti, a istaknuti ono što se slobodno smije istaknuti. Primjerice – lice jest shvaćeno kao najplemenitiji dio tijela, jer savršenije odražava duhovnu dušu, dok najviše dolazi do izražaja upravo u tradicionalnim redovničkim haljama.

Kao što bi muška odjeća trebala naglašavati muškarcu svojstvenu muževnost, ženska bi odjeća trebala očitovati ljupkost i delikatnost. U tom je smislu – primjerice – duga kosa prirodan ukras ženskog lica.

Uloga odjeće nije samo zaštititi tijelo od vanjskih utjecaja, već ujedno i služiti kao ures te simbolizirati nečiju funkciju, svojstva, i mentalitet. Odjeća u tom smislu treba biti ne samo dostojanstvena i pristojna već ujedno i što je moguće ljepša i elegantnija (za što je više potreban dobar ukus, negoli novac).

Nemoral u modi i razaranje obitelji

Odjeća koja ne otkriva samopoštovanje osobe što je nosi kao inteligentnog i slobodnog bića (te, po krštenju, Božjega sina ili kćeri, kao i hrama Duha Svetoga), u velikoj mjeri pridonosi postojećem razaranju obitelji. Čini to idući u prilog napasti, nasuprot čistoće. Čini to ujedno i svojom vulgarnošću i djetinjastošću, što narušavaju poimanje ozbiljnosti života, kao i potrebu za askezom (samo-nadzorom), dok su upravo to temeljni elementi održavanja obiteljske kohezije i stabilnosti.

Borba za obnovu obitelji, kroz protivljenje pobačaju, kontracepciji, i homoseksualizmu, bit će daleko učinkovitija u sprezi s naporima za povratak trezvenosti, čestitosti, i elegancije u odijevanju.

Odjeća i ljubav prema Bogu

Uloga odjeće nije samo zaštititi tijelo od vanjskih utjecaja, već ujedno i služiti kao ures te simbolizirati nečiju funkciju, svojstva, i mentalitet. Odjeća u tom smislu treba biti ne samo dostojanstvena i pristojna već ujedno i što je moguće ljepša i elegantnija (za što je više potreban dobar ukus, negoli novac).

Ako nas „put ljepote” vodi k Bogu, dok ga promatramo kao uzorni uzrok Stvaranja, „put ružnoće” nas odvraća od Stvoritelja te nas postavlja na skliski teren grijeha. Zbog toga je ružnoća upravo simbol grijeha, što je odlično izraženo izrazom uvriježenim na engleskome govornome području: „ugly as sin“ („ružan poput grijeha“).

Čedno odijevanje promovira modna dizajnerica Nina Baršić, koja se bavi i dizajniranjem i šivanjem takve odjeće. Vodi blog i Facebook stranicu. Posjetite ga. J

Ovaj je članak izvorno objavio TFP.org

1. Mary Quant u razgovoru s Alison Adburgham, utorak, 10. listopada 1967., http://century.guardian.co.uk/…
2. Usp., http://www.spiritus-temporis.c…
3. Na sreću, već neko vrijeme postoji sveobuhvatna reakcija protiv odbacivanja tradicionalnoga habita, a ta je činjenica dovela do povećanja broja zvanjâ. Prema jednoj nedavno objavljenoj knjizi: „redovničke zajednice čije pripadnice nose prepoznatljiv redovnički habit” u najvećem su procvatu te najvećma privlače mlade žene. (U knjizi stoji kako mlade žene privlače redovi čije pripadnice nose habite, CNS, http://www.catholicnews.com/da…
4. Usp. Plinio Corrêa de Oliveira, Revolution and Counter-Revolution, http://www.tfp.org/index.php?o…
5. Usp. Dr. Dan Kiley, The Peter Pan Syndrome – Men Who Have Never Grown Up, Dodd, Mead & Company, New York, 1983.
6. Gloria Kalil, Os kidults e a moda Alô Chics! http://chic.ig.com.br/site/sec…

Izvor: The American TFP; Book.hr. Prevela Aleksandra Chvalovsky