Foto: Shutterstock

Je li vam se ikada dogodilo da radite neku stvar, ali osjećate da malo-pomalo gubite doticaj s njom, kao da ste gdje putem zaboravili razloge koji vas uz tu stvar vežu? S druge strane, evanđelje nam donosi sliku Marije „uhvaćene“ u trenutku sjećanja na neke važne događaje. Zašto je prebirala u svojem srcu? Zašto nije mogla, jednostavno, živjeti i pustiti da ju srce vodi po trenutnoj inspiraciji? Ona umjesto toga „u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svom srcu“ (Lk 2, 1).

INTERES I SJEĆANJE

Je li i za nas važno takvo što? Rekla bih da jest, i to na tragu riječi sv. Pavla, koji je rekao da „moramo to više paziti na ono što smo već čuli da slučajno ne promašimo“ (Heb 2, 1). I svjetovni ljudi razmišljali su o sjećanju. Goethe je, primjerice, htio ustanoviti što ga uvjetuje, pa je tako ustvrdio da, kad čovjek izgubi interes, izgubi i sjećanje. U kršćanskoj logici, poznajući posljedice promašaja, rekli bismo da se svom silom moramo truditi njegovati interes za ono što smo već čuli, od Isusa naravno. Srećom, interes nije nekakva želja koja dođe pa prođe bez našega pristanka, nego ponajprije čin volje, mnogo puta i suprotan onomu što trenutno osjećamo. I dok je Goethe tvrdio da interes implicira sjećanje, ipak postoji i drugi slučaj: kad čovjek shvati da je sjećanje na nešto prioritet za njegov život i njegovo spasenje, bavljenje time i sjećanje na to počinje implicirati sve veći interes. Nekada je veći problem osvješćivanje važnosti nečega što smo već odavno zaboravili. U svakom slučaju, interesi trebaju biti odgojeni: čovjek ne zna što jest a što nije važno, što ga treba zanimati a što ne, čega će se sjećati a što valja zaboraviti. Isus je došao da nam ukaže što je dobro a što zlo, što je važno, a samim time i važno sjećanja, i upravo u tom smislu razumijemo Pavlov poticaj. Zbog toga kršćani ni ljubav ne shvaćaju samo kao osjećaj ili interes koji nam se sam nametne, što može biti dominantno u početku, nego ponajprije kao čin volje, za kojim ide cijeli čovjek. U tom kontekstu, dakle, radi se o velikoj cijeni koju bismo mogli platiti ako neoprezno puštamo u sivilo zaborava spoznaje do kojih smo došli, mogli bismo promašiti u našemu pozivu, našoj vjeri, zapravo u životu općenito.

„MEDITACIJE O SAKRAMENTU ŽENIDBE KOJE SE S VREMENA NA VRIJEME PRETVORE U DRAMU“

U knjizi Pred zlatarnicom, kazališnoj drami u tri čina, koja je doživjela svoje prvo izdanje u katoličkom mjesečniku Znak 1960. godine, i to bez objave pravog imena autora, tadašnjeg pomoćnog biskupa Krakova Karola Wojtyłe, budućeg sv. pape Ivana Pavla II., koji je tada rabio pseudonim Andrzej Jawien, nalazimo jedan takav primjer prisjećanja važna za bračni poziv, na koji, ako bi čovjek ikada zaboravio ili posumnjao, prisjećaju (nije igra riječi!) vjenčani prsteni. Ti komadi dragocjenog metala, koji, prije no što će ih budući bračni par kupiti, stoje u izlogu dućana i imaju samo tržišnu vrijednost, od trenutka kad ih zaručnici izmijene na vjenčanju, poprimaju vrijednost koja nadilazi onu puku tržišnu ili pak emocionalnu. Kako je to začuđujuće, govori i sam Wojtyła riječima jednoga slučajnog prolaznika [1] : „Kakva osobita umjetnost. / Proizvoditi predmete koji uspijevaju / potaknuti razmišljanja o ljudskoj sudbini“, te jednog lika: „(…) oni (prsteni) će biti ti koji će obilježiti našu sudbinu. / Oni će nas sjećati na prošlost / kao da se radi o lekciji koju valja pamtiti. / Oni će nam svakoga dana širom otvarati budućnost / vezujući ju uz prošlost. / I zajedno, u svakom trenutku, služit će kako bi nas neprimjetno povezivali / kao krajnji prsteni na jednom lancu.“ Vjenčani prsteni dakle ukazuju na neku pouku koju valja pamtiti. Wojtyła nam želi reći da nismo neovisni o tom prstenu koji nosimo na ruci. Nema govora o tome da bi imao kakvo proizvoljno značenje, ovisno samo o raspoloženju onih koji ga nose, jer on posjeduje značenje i kad ga ljudi, često u svojoj povrijeđenosti, više ne žele priznati, pa se u njihovim glavama meditacije o sakramentu ženidbe s vremena na vrijeme pretvore u dramu (kako glasi podnaslov djela)! No ako malo razmislimo, kad nam nerazrješivost postaje drama koju teško shvaćamo? Nije sasvim bezazleno ono što mnogo puta čujemo i možda više ni ne doživljavamo ozbiljno: lako je vjerovati kada sve ide dobro. No zapravo su teški trenutci uz test vjernosti (vjerujem li sebi, da sam sebi mogu stvoriti raj na zemlji, ili vjerujem Bogu), i prigoda da nadživim poteškoće, da se zaista uvjerim da Isus sve čini novo. Jer ako u kušnji odem drugim putem, sam sam si kriv ako nisam doživio novost u svojem pozivu. Naprotiv, ako Isus dođe dok sam uronjen u ono staro, neću moći sumnjati da je donio nešto novo, ono će biti očito. Najveća tragedija jest što čovjek smatra da, kad je već daleko od Boga, ima pravo govoriti o tome da novost nije bila moguća. Sjetimo se koliki su ljudi koji su bili zaista potrebni novoga života u susretu s Isusom bili promijenjeni, koliki su ga, kad su ga svim srcem krenuli tražiti, i našli, poput trojice mudraca, za razliku od Heroda, koji im je na odlasku poručio da jave i njemu kad ga nađu. No tako se ne može doživjeti ništa novo. Čak i da nam tko kaže da je doživio novost u svojem životu, ta vijest nam može biti samo poticaj, ali mi se moramo susresti s njime. Ne možemo poslati kojeg predstavnika da nam na povratku ispriča kako je susret prošao. Vlastiti brak, i kada je teško, postaje mjesto dogovorenog susreta, točno određeno mjesto na kojem smo se dogovorili (uvijek) naći s Bogom, a dogovor se zbio na dan vjenčanja. Kao što, ako koga želimo susresti, moramo poštovati dogovor u svezi s mjestom i drugim pojedinostima, tako je i s bračnim kušnjama. Ako tražimo drugu osobu usprkos valjano sklopljenu braku, po toj analogiji tražimo Boga na krivu mjestu i mi smo ti koji smo prekršili dogovor. Možda nam je izgledalo da je Bog kasnio, no i prijatelja bismo pričekali na istom mjestu kada kasni. Možda bismo eventualno pomislili da se je dogodila zabuna, no ako nije bilo govora o drugim mjestima susreta, tad bi nam jedino ostalo čekati; uz vjeru, naravno, da nas nije htio prevariti.

JOŠ MALO O INTERESU

U prvom činu te kazališne drame (pisane u obliku monologa šest glavnih likova, odnosno triju bračnih parova), koji donosi priču o jednoj ljubavi koja kasnije biva okrunjena brakom, mladić koji je u pitanju izgovara znakovite riječi koje opisuju početak ljubavi: „Bio sam prisiljen zanimati se za nju. (…) Očito je Tereza imala nešto što se poklapalo s / mojom osobnošću.“ U samom rođenju ljubavi interes je doživljen kao neka vrsta prisile, no Wojtyła mudro vodi taj lik u dubinu, gdje on pronalazi riječi za skrivene pokrete svojeg srca te spoznaje da osim prisile, koju osjećaji nekada vrše nad nama, postoji ljepota razuma, odnosno istine. Terezin suprug priznaje da je postojalo vrijeme kada su se njegova osjetila hranila šarmom puno različitih žena, no svaki put kad bi koju pokušao slijediti, uvidio bi da se radi o „pustim otocima“, a ljepota, koju su samo osjetila opažala, ispostavila se je kao opasan dar, „koji su mnogi platili zlom koje su nanijeli drugima“.

PREBIRATI U SRCU POČETAK

Prsteni podsjećaju supružnike da je potrebno zaroniti u dubinu, gdje je moguće prebirati događaje vezane uz njihovu priču ljubavi u svojim srcima, a tada i priznati da ima nešto puno šire čega se čovjek mora prisjećati, jer sam ne može stvoriti nebo na zemlji. Prsteni su vidljivi znak drugima, ali pogotovo njima samima. I kao što bi gledajući kazališnu predstavu o nekoj ljubavnoj priči bili potaknuti na razmišljanje o ljubavi općenito, a možda i na traženje ostalih autorovih djela, tako smo i iz vlastite perspektive, koja u određenim razdobljima života može postati izrazito manjkava, pozvani prigrliti ljubav u objektivnome, a ne samo psihološko-subjektivnom smislu, o čemu je detaljno govorio Karol Wojtyła u svojoj knjizi Ljubav i odgovornost, objavljenoj prvi put također 1960. godine. Ljubav dakle ostaje krepost i kada čovjek potaknut negativnim osjećajima nastoji negirati postojanje ljubavi i nerazrješive veze s bračnim drugom, ili dokazati da je ljubavi došao kraj, jer to, što više ne osjeća ljubav, ne znači da se je izuzeo od zahtjeva koje svaka krepost postavlja svim ljudima, neovisno o njihovu trenutnu stanju. Wojtyła je zaista puno prebirao biblijske događaje u svojem srcu, baš poput Marije, da bi otkrio Stvoriteljev plan u svezi s bračnom ljubavi. No i sam Isus je to radio, također u svezi s bračnim pozivom, da bi nas poučio: od svih ljudi njemu jedinomu prisjećanje nije bilo potrebno, budući da on sam utjelovljuje Istinu. Upitan o nerazrješivosti braka, odgovara: „’Zar niste čitali: Stvoritelj od početka muško i žensko stvori ih, i reče: Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo? Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što, dakle, Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.’ Kažu mu: ‘Zašto onda Mojsije zapovjedi dati otpusno pismo i — otpustiti?’ Odgovori im: ‘Zbog tvrdoće srca vašega dopusti vam Mojsije otpustiti žene, ali od početka ne bijaše tako. A ja vam kažem: tko otpusti svoju ženu — osim zbog bludništva — pa se oženi drugom, čini preljub.’“ (Mt 19, 4 – 9) Sv. papa Ivan Pavao II., citirajući taj odlomak, govori upravo o tom „početku“ kojeg se valja prisjećati u 23. katehezi u knjizi Muško i žensko stvori ih, popularnijeg naziva Teologija tijela. Isus želi da i mi prebiremo u srcu i njegov odgovor je uvijek takav da doziva u sjećanje slušatelja neki događaj koji se već zbio, zapravo i prije svih ostalih događaja („početak“!), i koji nosi neku istinu, pozivajući slušatelja da o njemu razmisli i po njemu živi. Isusov odgovor ovdje započinje izazovnim upitom: „Zar niste čitali…“, ali čak i za one koji bi/su mogli zanijekati da su o tome zaista čitali, kao i za sve nas druge ljude svih vremena, odmah slijedi opis onoga što Isus želi da upamtimo i uzima nam i taj izgovor iz ruku. Problem onda ostaje jedino „tvrdo srce“, koje se ne želi promijeniti.

ZNAČENJE VJENČANOG PRSTENA U SVJETLU DOSTOJANSTVA LJUDSKE OSOBE I SAKRAMENTNOSTI BRAKA

Nakon vjenčanja, jedan prsten uzet odvojeno od drugoga ne znači ništa. Materijalno itekako vrijedi. Čovjeku se, dakako, može činiti da je vrijednost jednoga ovisna o drugom prstenu samo kada sve ide dobro, kada imamo koristi od te sveze, od sjedinjenja u svemu s drugom osobom. Tad su nam prsteni na radost i velik ponos, dokazuju da imamo nešto vrijedno, što možda tko drugi nema. No takva bi vrijednost bila isključivo uporabna, prsten bi bio običan predmet lišen svakoga dubljeg značenja, a čovjek degradiran u svojemu dostojanstvu. Iako je u trenutku razočaranja teško podnijeti blizinu i sjedinjenost, pa mislimo da, ako odemo drugim putem, ta veza samim automatizmom nestaje, kao da bi ovisila samo o našoj odluci, to je ipak nemoguće zbog „objektivnog poretka ljubavi“, koji nam nalaže da prihvatimo „naduporabnu“ vrijednost osobe, kako ju neumorno naglašavao sv. papa Ivan Pavao II.

Jednom sam pročitala da danas veću težinu imaju poslovni ugovori nego bračni: ljudi se razočaraju i odu svaki svojim putem. No jasno je, bez žrtve i ulaganja nema ni plodova, koji čak ne trebaju slijediti kao stvar koja se podrazumijeva. Pomislimo na trenutak na sve žrtve koje športaš treba podnijeti, na uporan i marljiv rad na izdržljivosti i na pomicanju svojih granica; pomislimo na tolike športaše koji čine isto: ponavljaju iste pokrete tko zna koliko puta, inzistirajući baš na svojim slabim točkama, da bi ti pokreti postali njihova druga koža, sve prirodniji: i kakve li muke za njih dok se to ne izvrši! I njih se nitko ne usuđuje ismijati, kao ni negirati da je takvo što potrebno. No čovjek koji je odlučan u radu na svojem braku, pa i kad je teško, kad bi zapravo trebalo biti još i pohvalnije takvo zauzimanje, može ispasti smiješan i naivan u očima ljudi, a često i u svojim vlastitim. Jer čemu se truditi kada ne ide? I zaista bi bez Boga možda i više ljudi zaključilo da su uobičajene poteškoće i žrtve, koje nikoga ne zaobilaze, u bračnom životu nepremostive. Samo u svjetlu objave i sakramentnosti braka teret života možemo shvatiti kao put prema punini ljubavi, čije nam je postojanje Bog objavio po Isusovu predanju sve do smrti. Kršćanin u susretu s Kristom više ne želi skinuti pogled s te punine ljubavi, ne želi suziti taj pojam, već želi puninu! Želi da je njegov brak slika te vječne ljubavi, koja pobjeđuje najveću tamu, uvjeren je u plemenitost i posvećujući karakter braka, želi postići svetost, a kako drukčije nego borbom i žrtvom?! U suprotnome bilo bi kao da športaš želi osvojiti odličje na natjecanju, ali ne vidi svrhu treninga, koja je tako očita. Tako je i s brakom.

ZLATAREVA VAGA

Na veliko iznenađenje jedne žene u knjizi, razočarane brakom, vjenčani prsten ipak nije moguće vratiti u zlatarnicu uz novčanu zamjenu, jer ima vrijednost samo uz onaj drugi prsten. Osjetljivost zlatareve vage sigurno je dovoljna da bi, s ljudskog gledišta, trebala biti u stanju brojčano odrediti masu prstena, koju bi tada zlatar mogao preračunati u materijalnu vrijednost, ali to se ne događa. Obična zlatareva vaga poprima značenje predmeta kojim zlatar uspijeva duhovno ispitati brakove. Tu je vagu zapravo baždario Zlatar, koji je znao da u slučaju valjanosti braka kazaljka ne smije pokazivati pomak na mjernoj skali. Upravo je to nula na skali, po samoj definiciji braka. Budući da se kazaljka na vagi ne pomiče, zlatar može jedino zaključiti da je gospođin suprug još uvijek živ i stoga prsten nije moguće vratiti; spreman je preuzeti prstene samo u trenutku smrti nekog od bračnih drugova. U tom je zlataru slika vječnog Zlatara, koji brusi i priprema duhovno prstenje zaručnicima koji kane stupiti u brak. Zlatareva vaga podsjeća i na riječi sv. Augustina kad je jednom prigodom Boga opisao kao onoga koji u čovjekovoj nutrini važe a da čovjek to ni ne zamijeti. Slika vage, koja nas ljude upućuje na pojmove fizikalnog mjerenja i određene preciznosti koja se s tim u svezi zahtjeva, ocrtava tako djelovanje Boga, koji jedini zna izvagati čovjeka i njegovu sudbinu i kojemu je dostatno isključivo jedno mjerenje, a upravo je rezultat tog mjerenja za čovjeka najvažniji. Wojtyła se ne zaustavlja samo na toj slici vage, nego ide dalje i Bogu nalazi prikladno zanimanje upravo s obzirom na tu tako prikladnu sliku. Istaknut je, na taj način, susret između osoba, susret Boga u ulozi zlatara i čovjeka u potrazi za pravom ljubavi. A tko bi mogao biti ovlašteniji pričati o ljubavi od Ljubavi same?! No to još nije sve, budući da Wojtyła nalazi još jedno genijalno rješenje, i to baš u spomenutoj formi drame. Kako je Jerzy Pomianowski u osvrtu na djelo fantastično uočio, odabir takve forme nije samo stilističko pitanje i uopće nije slučajan takav odabir, budući da je autor na taj način djelovanje i misli Zlatara uspio iznijeti isključivo prema riječima likova, odnosno prikazati Zlatara kao glas njihove savjesti. Da je ispravno interpretirati knjigu prema toj slici, Zlatara u ulozi zlatara, očito je i zbog činjenice da Wojtyła ne dvoji u pogodnom trenutku svojeg zlatara i nazvati Zlatarem. Zbilo se to kad su se pogledi zlatara i zaručnika susreli, a zaručnik se zatim zamišljeno zaustavio na mirnu pogledu „zlatara“, primijetivši samo koliko je prodoran, no u nemogućnosti toga kratkog trenutka nije dokraja shvatio što im je Zlatar nastojao poručiti. No svejedno se neka tanka nit nastavila provlačiti dalje kroz cijeli njihov život.

PUT ILI PROMAŠAJ?

Tako je u sklapanju svakog braka. Božji pogled nas prati i uza sve naše simbole kojima obilježavamo sklopljen brak, Bog stavlja i svoj pečat. Sasvim je blizu supružnicima u njihovu zajedničkom hodu kroz život i predstavlja podsjetnik na mnogo toga kada njihovo ljudsko, krhko sjećanje zakaže. Ovdje čak možemo ganutljivo promatrati na koji način je došao ususret zaručnicima i bračnome paru: prerušen u starog zlatara koji im onda nudi mudre savjete i otkriva duboke istine prigodom razgledavanja vjenčanih prstena u njegovu dućanu ili, kako smo vidjeli, prigodom pokušaja povrata prstena, što, dakako, ne prolazi.

Nekoga Zlatar treba podsjetiti na istinu o bračnoj ljubavi u vrijeme zaruka, nekoga prigodom kušnje u braku, nekoga već pri „odlasku“ iz braka, kao posljednji glas objektivnosti u ludilu ljudskih osjećaja te skučenih promišljanja, a posljedično i izrazito svojevoljnih odluka, no svaki put je poziv za sve isti i počinje onim pitanjem koje i nama Isus upućuje: „Zar niste čitali…?“

A što je s nama? Jesmo li i mi čitali i pročitano pohranili? Čuvamo li tu istinu u sebi nastojeći ju slijediti uz pomoć Božje milosti i kad je teško? Ako možemo potvrdno odgovoriti na ta pitanja, tad smo počeli biti nalik Mariji i na sigurnom smo putu (ili Putu) kojim su prošli Isus, sv. Ivan Pavao II., kao i mnogi drugi koji su željeli razumjeti bračni poziv i Stvoriteljev plan za supružnike, a sv. Pavao bi nam još i rekao da čineći tako nismo promašili.

Autorica: Jasmina Marijanović