Može li čovjek biti radostan unatoč svojoj nesavršenosti (ili nesavršenosti ljudi oko njega)? Dugo me mučilo to pitanje, a ponajviše njegovo ostvarenje u vlastitom životu. Jer „kako da budem sretna što idem na ispovijed svaki tjedan, što ispovijedam stalno iste grijehe, što dodijavam svećenicima sa svojim strahovima, i opet padam, krivim se, sumnjam… Kako?!” mislila sam. No naša nesavršenost usmjerava nas prema Isusu, koji je jedini svet i bez grijeha – kao što je očev ili majčin zagrljaj posebno jak nakon djetetova pada.
Vjeruješ li u Isusovu pomoć?
Zašto je to radosna vijest za nas? Zato što ne postoji kušnja koja bi nas do te mjere uspjela pročistiti da više ne bismo mogli pasti u novu kušnju. Dakle, ne postoji: sad ću se ispovjediti, pa više neću trebati. Sad sam se pročistio u jednoj kušnji, odsad ću biti jak. Sada sam uspješan, zauvijek će tako i ostati. Sad sam našao prijatelje, nikad neću iskusiti samoću. To ne postoji. Ali zato postoji Isus, kojem nije problem stalno nam praštati i sve u našem životu činiti novim.
Opirala sam se koliko sam mogla a onda sam počela shvaćati da je unatoč nesavršenostima, i grijesima, i konstantnim padovima i iskušenjima ipak lijepo biti čovjek! Jedno predanje, jedan „da” Gospodinu toliko znači, a opet toliko brzo izblijedi. Slabi smo ljudi, i trebamo biti spremni iskusiti to na svakom koraku. Kada se želimo uzdati samo u sebe, jaram nije sladak – nego iznimno gorak, a breme nije lako – nego prekonekoliko puta teško.
Kada kažem da se želimo uzdati samo u sebe ne mislim da odbijamo bilo kakvu pomoć, nego da još nismo počeli vjerovati u Isusovu pomoć. Možda u svojoj krhkosti i tražimo pomoć ljudi, i ta pomoć je dragocjena i vrijedna. Ali nijedan nas čovjek ne može osloboditi, samo Isus to može. Samo Isus daje mir opterećenim dušama. Samo nam on može vratiti slobodu djece Božje. Kad bi nas uz Isusa mogao spasiti i neki čovjek, mi bismo o tom čovjeku postali ovisni. (Možda smo mislili da smo mi taj čovjek, i govorili si: ako se dovoljno trudim, sve će biti dobro?) I što kad tog čovjeka više ne bi bilo?! Možda bi naišao drugi. Ali što kad bi i on otišao? Taj niz bi se mogao i nastaviti, ali on bi na kraju svejedno težio Isusu, koji nas jedini neće nikada napustiti i kojem je jedinom sve moguće.
Zašto često tek kad padnemo, postanemo svjesni Božje ljubavi prema nama
Ponekad nam naše slabosti i kušnje kroz koje prolazimo pomažu da upijemo u sebe istinu o Božjoj ljubavi prema nama. U Katekizmu Katoličke Crkve piše da Bog očituje svoju svemoć ponajviše praštanjem i milosrđem. (277) Možda smo već naučeni primati istine naše vjere zdravo za gotovo, možda smo i čuli za mnogo toga što nas nije u to vrijeme dotaknulo pa počnemo smatrati da mora doći neka nova istina koja bi nas spasila. Ali istina je u našem slučaju čovjek. A da bi se mogao otvoriti tom čovjeku, ti ga moraš upoznati. Ti mu moraš početi vjerovati! Kada iskusimo bol i poraz, želimo se zatvoriti kako se ne bismo još više trebali izložiti patnji. Ali bol i kušnje nisu kraj jer nas putem njih Bog može promijeniti, može nas otvoriti i učiniti da prihvatimo i kao vlastitu – istinu o kojoj su nam možda drugi samo pričali. Isti rezultat moguće je postići i Božjom utjehom, i svaki čovjek u svome životu iskusi i jedno i drugo, ali nikad na svom putu nije sam. Kušnje neće opustošiti naše živote jer Bog šalje manu i u pustinjama naših života.
Od mog povratka u Crkvu imala sam povećih problema s krivnjom, te sam počela prihvaćati ovu stavku Katekizma nakon puno svećenikova i duhovnikova truda, ali tek nakon nekoliko proživljenih kušnji, pa i zdravstvenih poteškoća. Ne znam zašto je tome tako. Poziv na čistoću odmah nakon obraćenja suprug (tada dečko) i ja, nakon početnih nemira i zbunjenosti, oduševljeno smo prihvatili, i nakon tog našeg „da”, Bog je zaista poslao kišu milosti u naš život. Bilo je naravno i kušnji, ali smatram da nam je Bog slao uvijek dovoljno utjehe kojom smo koračali sve do braka. Ali očito neke kreposti ne možemo uvijek prihvatiti na taj način. Poznate su svima Isusove riječi: „Dođite k meni svi izmoreni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti”. No odmah nakon tih riječi Isus poziva sve nas da učimo od njega koji je blaga i ponizna srca. Dakle blagosti i poniznosti uči slomljenog čovjeka. Još izriče to na takav način da nas malo i straši i zbunjuje jer kaže „uzmite jaram moj na sebe”! Ali taj jaram blagosti i poniznosti, koliko god težak bio za nas ljude – jer nam je teško imati uvijek strpljenja s ljudima oko sebe te želimo da svi naši pothvati uvijek budu samo uspješni – ipak je jaram koji se isplati nositi. Za razliku od onog drugog koji čine nervoza i nadmetanje svoje volje, koji nas vrlo brzo slomi. Tek kad to shvatimo, sposobni smo i moliti Isusa da uzme naš a prepusti nama svoj sladak jaram, koji donosi mnogo roda za koji se valja i potruditi.
Doživjela sam to i osobno nakon kušnje sa zdravljem kroz koju sam prošla dva puta. U svemu sam se previše oslanjala na svoje snage, a premalo na Boga. Priznajem da nisam ni znala što to znači osloniti se na Boga. Nakon godina lutanja doživjela sam žar obraćenja i Bog me opet privukao u Crkvu. Završila sam studij, stupila u brak i dobila dvoje djece, i uvijek mi se činilo da to mogu pripisati jedino tome što je Bog ušao u moj život. No unatoč tome, sve sam nastojala kontrolirati i kad bi nešto izmaklo toj mojoj pretjeranoj kontroli, jako me uzrujavalo. I tako su se postupno u mene uvlačili nemir i nekakav strah. Rezultat su bile stalne vrtoglavice koje nisu imale fizičkog uzroka, a emocionalna ravnoteža bila mi je ozbiljno narušena. Objektivno, nije se događalo ništa toliko strašno, ali mene je svašta pogađalo: umislila sam si da kuća mora uvijek biti čista, da plodovi mog truda u odgoju djece moraju odmah biti vidljivi, da se suprug i ja moramo uglavnom samo slagati te da me okolina mora prihvaćati. Željela sam osjećati da imam kontrolu nad svime a gubila ju i u malim iskušenjima. Tada me Gospodin počeo učiti blagosti i pravoj poniznosti. Počela sam shvaćati da je spasenje dar od Boga, a ne moja zasluga, da mir daruje Isus čim se kajemo i briše sve naše grijehe. Da se nijedan čovjek ne može sam opravdati koliko god težio tome da zadobije mir vlastitim snagama i zaslugama, te da su djeca i brak darovani, a okolina na blagoslov čovjeku. Ključ je bio u prihvaćanju naše ljudske slabosti. Više sam naučila o blagosti i poniznosti u najtežim trenutcima te kušnje, nego što sam to mogla dokučiti samo tuđim riječima. Bog me je u tim kušnjama, pogotovo drugi put, neprestano pozivao na blagost i poniznost, i svaki put kad opet padnem i pomislim „sad moram ovo dovesti u red”, slomim se i opet vraćam Isusu blaga i ponizna srca, i molim ga da „učini srce moje po srcu svome”.
No da se vratimo onoj stavci iz Katekizma Katoličke Crkve.
Kada se naša ljudska „svemoć” pretvori u nemoć, nemojmo ostati zatvoreni u toj patnji, nego dopustimo Bogu da nam otkrije kako se snaga u slabosti usavršuje
Ta je stavka iz Katekizma predivna ali i dijelom začuđujuća jer suprotstavlja Božju svemoć našem čisto zemaljskom poimanju svemoći, zbog kojeg i stradavamo. Naime, čovjek vlastitu „svemoć” nekad nastoji dokazati tako što postavlja drugima uvjete; ili tako što „ne može, ali ni ne želi” oprostiti, dajući naslutiti da se u njegovu bol zbog uvrede umiješao i ponos; ili pak tako što izjavljuje „e dosta je bilo” – ignorirajući da upravo kad mu se čini da je najjači i da je nekome zadao smrtni udarac, strada on sam. Božja svemoć ponajviše se očituje upravo na suprotan način: milosrđem i praštanjem. Bog ne postavlja nikakve uvjete, samo čeka da ga zamolimo za oprost! Bog uvijek ima strpljenja i zna koliko istine možemo nositi, on je iznimno blag s ljudima u nevolji. Bogu nikad nije dosta nas, uvijek može izdržati još jedan naš pad i opet nas podići. Uvijek. Upravo zato jer je svemoćan. Biblija predivno tvrdi: „Ti si milostiv svima jer možeš sve!” (Mudr 11,23)
Kada se naša ljudska „svemoć” pretvori u nemoć, molimo samo za milost da ne ostanemo zatvoreni u toj patnji, jer će nam Bog kad mu počnemo vjerovati, otkriti da se snaga u slabosti usavršuje, kao što je otkrio i sv. Pavlu. I bolno je to, kako neće biti?! To je taj čuveni sukob Božje svemoći i ljudske nemoći: izgleda nam da je sve gotovo, a Bog nam je ipak spreman oprostiti. Izgleda nam da smo promašili, a Bog nas svejedno ljubi i šalje naprijed. Izgleda nam da slabimo, pa se gubimo – ali Božja snaga može narasti u nama, dotle da nadjača strah i pouzdanje u naše ljudske ograničene snage.
O kad bismo tako uzljubili ljepotu kajanja i oprosta, da ne tugujemo više što nismo besprijekorni (ni mi, ni ljudi oko nas)! O kad bismo manje uzdizali uspjeh, a više vjerovali u moć preobrazbe! O kad bismo shvatili da se ne trebamo opravdavati na svakom koraku, ili pak isticati vlastitu pravednost, jer smo pozvani na stalni rast, na obraćenje, a ne na stagnaciju u samodopadnosti! Gospodin je znao onima koji su htjeli da svi vide njihova dobra djela reći da su već primili svoju plaću; a one koji su se nastojali sami opravdati, nije opravdao. Odbacimo zato razmišljanje da sve što radimo treba biti uspješno; sve što govorimo nužno točno. Dopustimo sebi pogreške, „prolazna posrtanja s mirom i slavom na kraju”, kako je molio Ivo Andrić. Dopustimo Bogu da napiše rasplet ove naše zemaljske priče. Ne žurimo stavljati točku nakon pada. Bog ima još blagoslova za nas i može sve okrenuti na dobro.
Za Boga nisu važne zasluge, nego jedino naša vjera i pouzdanje u njega!
Poniznost kojoj me Bog poučavao kroz kušnju moje vlastite nemoći doprinijela je većem pouzdanju tijekom molitve. Nekoliko rečenica koje sam pročitala zasjale su u mom srcu kao svjetlo koje sam godinama iščekivala. Radilo se o knjizi Moritza Menshlera pod naslovom „Tri temelja duhovnog života”, u kojoj autor tvrdi da uspjeh molitve ovisi o snazi molitve same po sebe, a ne o zasluzi molitelja te da se moć molitve proteže toliko daleko koliko seže ljudska potreba i Božje milosrđe. Tko zna koliko je puta ova istina kucala na vrata mog srca, a ja je nisam znala čuti. Da sve što molimo i što nam treba za naš duhovni rast, izvršenje našeg poslanja i naše vječno spasenje Bog daje bez ikakve naplate.
Stoga ako prolaziš kroz kušnju slomljenosti, pokušaj sebe zapitati, bez oholosti ili samosažaljenja u srcu, želi li Bog kojim slučajem da sada postaneš blag i ponizan, i tako umjesto svoga uzmeš Isusov jaram. Možda vodiš borbu s preopterećenosti i tvoje snage su na izmaku, ali sjeti se da vlastitim snagama čovjek svoju nemoć može pretvoriti samo u „svemoć”. Stoga ne računaj na vlastite snage u tom preokretu za kojim vapiš. Svemoćan poput Boga ne možeš biti, jer Bog uvijek prašta, uvijek ljubi, beskrajno je milosrdan te kad se kajemo nikad ne pamti naša zla djela, što se za nas ljude ne može reći. Ali zato u ovom trenutku umora i malodušnosti možeš početi učiti od Isusa, najboljeg Učitelja, o blagosti i poniznosti, i to upravo stoga što je Isus odredio da sada to možeš početi i svladavati. Ti si Božji izabranik i kada misliš da je sve gotovo: naime, Isus nije išao otkriti tu istinu ljudima kojima sve polazi za rukom, nego upravo onima koji ne znaju kako dalje izvršavati svoje dužnosti. Možeš sumnjati u sebe, ali u Boga nemoj! Ne trebaš i osobno vidjeti put, ili sam stići do odredišta. Sjeti se da za Boga nisu važne zasluge, nego jedino naša vjera i pouzdanje u njega!
