Tko je u naše srce usadio uvjerenje da je nešto ‘nemoguće’?
Uvjerena sam da postoje mnogi, koji su Bogu dali trenutak, događaj ili određenu situaciju da ‘djeluje’; u suprotnom, to bi bila samo potvrda Njegova ne postojanja i nemoći. Ti su se ljudi odlučili deklarirati ateistima i agnosticima, jer nisu pronašli očiti dokaz Božje opstojnosti.
Nikoga ne sudim, to je njihovo pravo s obzirom na danu nam slobodu. No, što ako i u kršćanskim krugovima, kod ljudi koji su redoviti na svetoj Misi, koji žive sakramentalnim načinom života, postoji tendencija ‘propitivanja’ Božjeg postojanja?
„Ništa se ne može promijeniti, ali vi se ipak pomolite…“
Prije nekoliko mjeseci slušala sam svjedočanstvo pavlina koji je posebno aktivan u borbi za život nerođene djece, patera Marka Glogovića, koji je tom prilikom prepričao jedan zanimljiv događaj iz svoga života. Naime, jedna ga je žena nazvala da se pomoli za njenu kćer, koja je ostala trudna i želi pobaciti. Majka je naglašavala da je njena kćer ‘čvrsto odlučila’ i da se tu ništa ‘ne može’ napraviti da ona promijeni mišljenje, ali eto neka se on ipak pomoli.
Molimo za ‘čudo’, a istovremeno svojom nevjerom ‘blokiramo’ djelovanje Božje milosti. Ako smo ijednom u svoje ruke uzeli Sveto Pismo, i pročitali poneki ulomak, mogli smo pronaći brojne primjere gdje se Božja svemoć pokazala na djelu. Što nam još treba da bismo povjerovali? „Molitva čini čuda!“, ponavljao je p. Glogović u nastavku svoje propovijedi.
Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! (Mt 7,8)
Ako nam je Bog uputio jasan poziv da ‘tražimo’, ‘kucamo’ i ‘ištemo’ i da će nam se dati, što nas sprječava da mu vjerujemo onim djetinjim povjerenjem? Odgovor na našu molitvu! „Zamolila sam Boga da mi nešto učini, a On to nije napravio, već mi se dogodilo nešto što nisam željela.
Što ako je Bog već odgovorio na našu molitvu?
Zašto mu vjerovati?“ Ali upravo je to odgovor, koliko god on nama bio neočekivan ili besmislen, Bog nas je čuo i udijelio nam ono najbolje za nas u tom trenutku! Što da je na naša ramena stavio pretežak teret, kojega zapravo nismo bili spremni nositi? Što da smo tražili nešto, što bi nas udaljilo od Njega i odvelo u vječnu propast? On je Bog koji iznad svega voli svoju djecu i želi naše spasenje.
Da se sada vratim na priču patera Glogovića. Nakon što je zamolio majku da ne ‘blokira’ djelovanje molitve svojim uvjerenjem da je to ‘nemoguće’, odlučio se razgovarati s djevojkom, objasnivši joj da dijete koje nosi nije problem, već RJEŠENJE problema. Bog je, želeći ju sačuvati od daljnjeg života u grijehu, dozvolio da dijete bude začeto, jer On zna najbolje – rekao je p. Marko. Mladić i djevojka odlučili su ipak zadržati dijete, a Bog je njihovu odluku obilno blagoslovio, jer je ta ista djevojka, nakon pregleda nazvala p. Glogovića i rekla mu da nosi trojke! Bog se pobrinuo i za materijalne potrepštine, djelujući preko drugih ljudi. Da, molitva čini čuda!
Vjerujem li u Svemogućeg ili ‘Ponekadmogućeg’ Boga?
Kakva je naša vjera? Zapitajmo se. Vjerujem li u Svemogućeg ili ‘Ponekadmogućeg’ Boga? Tko je u naše srce usadio uvjerenje da je nešto ‘nemoguće’? Rekao je Isus na jednom mjestu u Evanđelju: „Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ’Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.“. Isus progovara jednu vrlo jasnu istinu, koja je zapravo jako jednostavna – potrebna je samo VJERA i život se može iz temelja promijeniti.
Trebali bismo prestati ograničavati se ljudskom logikom; ono što je čovjeku skriveno i nedokučivo, za Boga je moguće. Jednostavno je, ali dok naše srce ne prihvati tu istinu, i dok naša vjera i pouzdanje ne ojačaju, još ćemo uvijek pored Svemogućeg, vjerovati u ‘Ponekadmogućeg’ Boga.
