Duhovnost

BOŽJA PEDAGOGIJA // „Nakon 18 godina ‘hoda kroz pustinju’ pronašla sam Izvor koji sam tražila…”

„Nakon 18 godina 'hoda kroz pustinju' pronašla sam Izvor koji sam tražila…”

Vraćajući ‘životni film’ na početak, prisjetila sam se mnogih stvari o kojima nisam dugo razmišljala. I sada, kada sve pogledam iz šire perspektive, jasan mi je smisao onoga što sam prošla i doživjela…

Nedavno me upitao prijatelj, odakle mi strast prema teologiji i vjeri. Iako sam imala ‘spreman’ odgovor, to me pitanje vratilo u prošlost, u vrijeme traganja i otkivanja sebe, a onda i Boga.


Mišljenja sam da je za autentično življenje, življenje u puni, potreban susret – onaj Boga i čovjeka. Kada mi je prijatelj postavio pitanje, vjerojatno nije razmišljao o tome, da sam ja u tom trenutku u glavi prevrtjela ‘životni film’, prisjećajući se prvih koraka koji su me doveli bliže Bogu.

‘Svetica tame’

Prije nego sam dobila tu milost, puno sam godina provela hodajući duhovnom pustinjom. To me prisjetilo na neke crtice iz života svete Majke Terezije, u čiji zapisima stoji da je živjela iskustvo ‘nutarnjeg mraka’. Nije li upravo taj ‘hod kroz tamu’ prilika da se još više približimo Bogu, premda nam se u tom trenutku čini dalekim? Kada je Majka Terezija započela s osnivanjem družbe Misionarki ljubavi, nadbiskupu Perieru povjerila je stanje svoje nutrine, rekavši da je u njoj ‘strašna tama, kao da je sve mrtvo, još od početka rada na tome’.

Tijekom ‘hoda kroz tamu’ Bog je učinio čudesne stvari preko ove svetice. Cijeli svijet priča o životu i djelu žene iz Calcutte, koja se odrekla svega da bi služila siromašnima. Možda i nije bila svjesna da je tama koja je bila u njenoj nutrini, isijavala svijetlost koja je mnoge dovela do Božjeg srca. Nije li to čudesno? U šali volim reći, da Bog ne voli kada ga netko ‘ometa’ dok radi na važnim i velikim stvarima, pa kao da ima potrebu sve ‘zakriliti’ dok ne bude gotovo, a upravo to vrijeme nazivamo ‘duhovnom sušom’, ‘tamom noći’, ili ‘hodom kroz pustinju’. Život Majke Terezije samo je jedan u nizu primjera u kojima se očitovala Božja ljubav i veličina.

„18 godina hodala sam ‘duhovnom pustinjom’…”

Vraćajući životni film na početak, prisjetila sam se mnogih stvari o kojima nisam dugo razmišljala. I sada, kada sve pogledam iz šire perspektive, jasan mi je smisao onoga što sam prošla i doživjela. 18 sam godina hodala ‘duhovnom pustinjom’, ne osjećajući nijednog trenutka Boga o kojem sam učila i slušala na misi. Premda ga nikada nisam osjećala kao nekog meni bliskog, nisam posumnjala da postoji i u tom ‘hodu kroz pustinju’ tražila sam način kako mu služiti, premda nisam shvaćala neki dublji smisao.

Ali kako, da se slikovito izrazim, svaka pustinja vodi do nekog izvora, tako sam i ja pronašla Izvor koji sam godinama tražila. Premda sam znala i skrenuti s puta kojim sam išla, On je sve tiho usmjeravao i vodio. Pronašla sam ga u svojoj bolesti, u trenutku kada medicina nije obećavala rješenja na ‘duge staze’. Tada mi je pokazao da je živ, stvaran i da je uvijek bio uz mene. Kada sam susrela Boga, upoznala njegovu ljubav i ozdravila, u srcu sam osjetila poticaj da to trebam podijelim s drugima, koji možda u ovom trenutku hodaju pustinjom, ili su možda odustali tvrdeći da Bog ne postoji.

Božja pedagogija

Božja me pedagogija uvijek iznova oduševljava. Bog njeguje ‘individualan’ pristup, jer mu je svatko od nas važan i poseban. I pronalazi načine, osobe, puteve – sve, kako bi nas doveo do spoznaja koje mogu odrediti i usmjeriti  naše življenje; prvenstveno spoznaje tko je Bog koji nas je stvorio, zašto smo stvoreni i kamo idemo. Kada odgovorimo na tih nekoliko pitanja, vjerujem da nećemo moći živjeti istim načinom kao do sada. Sve je to potrebno da bi ‘odbacili ono nejačko’ i postali ‘zrelim’ kršćanima (usp. 1 Kor 13,11).

Svaka pustinja vodi izvoru, samo je važno biti ustrajan u ‘traganju’ i u srcu neprestano buditi svijest i nadu, da su Božji putovi i planovi savršeni, ali da njegov ‘timeing’ često nije u skladu s našim, što ne znači da odgovor neće doći. Lijepo je rekao sv. Pavao: „Nada pak koja se vidi nije nada. Jer što tko gleda, kako da se tomu i nada? Nadamo li se pak onomu čega ne gledamo, postojano to iščekujemo” (Rim 8, 24).

Na vrh