Duhovnost

UVODNIK 103. BROJA „BOOKA”

„Bože, što želiš za mene, koja je tvoja volja za moj život?” Ovo je naš glavni zadatak u životu! Josip Lončar: Ljudi se često pitaju što Bog od njih želi, koja je njegova volja za njihov život. Ovo je naš glavni zadatak... 💌👀🙏

„Bože, što želiš za mene, koja je tvoja volja za moj život” Ovo je naš glavni zadatak u životu!

Besmisao vršenja vjere

Čini se da mnogi vjernici ne vide smisao molitava, čitanja i razmatranja Biblije, liturgijskih slavlja, čitanja vjerskih knjiga i časopisa, vršenja Božjih zapovijedi… Ne vide smisao jer ne vide nikakav prepoznatljiv plod svega toga u svojim životima, ne vide nikakvu vremenitu korist. Dokaz tome je da su mnogi od toga odustali. I dalje se smatraju vjernicima, ali su svoju vjerničku praksu sveli na minimum minimuma.


Gdje mi to griješimo? Zašto se ta vremenita korist ne očituje u našim svakodnevnim životima? Osobno mi se čini da je tome tako jer smo tu korist prestali naviještati na razumljiv način.

Vremenita korist

Molitva, Božja riječ, liturgija, vršenje zapovijedi – sve nas to stavlja u izravan osoban odnos s Bogom – samo i isključivo ako mi taj odnos želimo (Bog nam se neće nametnuti) i ako mu posvetimo svu svoju pažnju kad se u tom odnosu nalazimo. Kad u molitvi usredotočimo čitavo svoje biće na odnos koji se odvija između nas i Boga, tada neminovno dolazi do najveće vremenite koristi, dolazi do promjene srca. Osobni odnos s Bogom događa se u Duhu Svetome i iz tog se odnosa rađaju plodovi Duha: ljubav, radost, mir, blagost, krotkost, postojanost, uzdržljivost, gostoljubivost, dobrota, nježnost, istinoljubivost (možda bismo sve to mogli svesti pod jednu riječ: poniznost)… ‒ događa se naše vlastito obraćenje iz starog, nesretnog u novog, sretnog čovjeka. Može li nam se u ovozemaljskom životu dogoditi išta bolje od toga da imamo sposobnost ljubiti Boga i čovjeka, da imamo nutarnju radost i nutarnji mir, da imamo dobro srce, da imamo kontrolu nad svojim tijelom i svojom dušom…? Sve se to može dogoditi kao plod našeg osobnog druženja s Bogom.

Nejasna poruka

Obraćenje ili cjeloživotna promjena srca osnovni je cilj prakticiranja naše vjere, tj. prakticiranja osobnog susreta s Bogom. Ljudi se često pitaju što Bog od njih želi, koja je njegova volja za njihov život. Promjena vlastitog srca je naš glavni zadatak. Sa srcem ispunjenim plodovima Duha (plodovima osobnog odnosa) blagoslov smo sami sebi, ali i mnogima drugima. Bog nam daje mnoštvo sredstava da ostvarimo taj osobni susret u kojem se događa obraćenje, promjena, posvećenje. Glavno mjerilo našeg životnog uspjeha je mjerilo promjene srca; napredak u plodovima Duha pokazuje koliko smo shvatili i prihvatili Božju ponudu otkupljenja i spasenja. Oni koji još nisu shvatili da Bog velikodušno nudi promjenu srca, još uvijek pokušavaju ostvariti vlastitu pravednost, još uvijek se trude vršiti zapovijedi i biti dobri ljudi svojim vlastitim kapacitetima. To su oni koji redovito mole, pristupaju sakramentima, redovito se ispovijedaju i pričešćuju – a srce im ostaje isto. Mnogo puta sam, moleći za njih, vidio razočaranje, bol, strahove, osjećaj odbačenosti, osjećaj manje vrijednosti, osjećaj neuspjeha pa čak i gorčinu i nemogućnost praštanja. Čini se da nisu shvatili poruku evanđelja.

Jasna poruka

Molitva, Riječ, sakramenti, dobra djela – načini su na koje možemo stupiti u sasvim osobni odnos sa živim Bogom. Ulascima u taj odnos mi izlazimo iz svijeta i ulazimo u Božju prisutnost, svoju pažnju sa sadašnjosti usmjeravamo k vječnosti, sa svoje bespomoćnosti na Božju svemoć. Svaki čovjek bi trebao shvatiti ili, još bolje, spoznati, da njegova vlastita kvalitetna promjena srca raduje Boga i njegove bližnje – a pogotovo bi trebala radovati njega samoga. Molitve drugih nam mogu pomoći da pronađemo taj osobni odnos i da u njemu napredujemo, no naša zemaljska i vječna sreća ovisi o tome koliko smo zainteresirani za osobno druženje s Bogom. Ljubav, radost, mir, dobrotu i ostale vrline tako potrebne za sreću ne možemo izmoliti od Boga. To su sve plodovi druženja s njime. Mi ne idemo na misu, ne molimo, ne čitamo Bibliju i ne činimo mnogo toga drugoga kako bismo izmolili ili zaslužili promjenu srca, već kako bi se ta promjena dogodila kao posljedica našeg osobnog odnosa s njime. Ako u meni nema želje za osobnim odnosom, ako u meni nema iskrene čežnje za neprestanom promjenom srca, ako ne čeznem za Božjom riječju – moje će revnovanje biti besplodno, umrijet ću razočaran, umrijet ću, a da nisam donio višestruk plod koji se je od mene očekivao jer mi je tako mnogo toga što je do ploda moglo dovesti dano po Crkvi. Sreća za kojom svaki čovjek čezne zajednički je nazivnik plodova Duha. Tu nam sreću nitko ne može ni izmoliti ni darovati. Istinska sreća nije dar, već je plod našeg osobnog odnosa s Bogom. Ako netko misli da je istinski sretan unatoč tome što nema taj osobni odnos s Bogom, neka si pokuša zamisliti svoju skoru smrt. Hoće li i dalje biti sretan jer dolazi na sud nekome koga do tada nije trebao, nekome koga ne poznaje?!

Osnovni uvjet

Isus i Crkva nas uče da nema plodova ako njegova riječ ne padne u srce i ako u srcu ne ostane, ako je ne sačuvamo dok ne donese roda. Sjetimo se samo riječi roditelja (pozitivnih i negativnih) koje su pale u naše srce i još uvijek usmjeravaju naš život! Koliko tek moć imaju riječi koje nam izgovara Bog?! Crkva nas uči da jedino oni koji su vični razmatranju Božje riječi imaju razvijenu sposobnost sačuvati Riječ u srcu (v. KKC 2707). Ako nismo vični razmatranju, bit ćemo kao prva tri tla iz Isusove prispodobe o sijaču: s veseljem ćemo mnogo puta u životu čuti Riječ, primit ćemo je u srce, no ona će iz raznih razloga UVIJEK nestajati iz srca i NIKAD neće donijeti višestrukog roda. Nismo li se toliko puta oduševili Riječju i nismo li toliko puta odlučili prihvatiti njezinu poruku, a ipak se već nakon kratkog vremena nismo više mogli ni sjetiti o kojoj se je riječi radilo? Prošli sam mjesec držao predavanje o razmatranju iskusnim voditeljima karizmatske obnove u Peruu. Nikad ih nitko nije poučio razmatranju Božje riječi. Od njih 160 ni jedan od njih nije znao odgovoriti na pitanje kojoj se Božanskoj osobi svećenik obraća kad izgovara euharistijsku molitvu. Ako te tako važne riječi – koje na svakoj misi slušaju s pažnjom i razumijevanjem (svi razumiju kome se svećenik obraća) – ni nakon tolikih tisuća misa nisu uspjeli sačuvati u srcu, je li čudno što u njihovim srcima nema ni drugih riječi, što u svojim životima nemaju istinski plod obraćenja, što nisu istinski sretni?! Kad god se održava neka molitva za ozdravljenje ili nutarnje iscjeljenje, svi su ondje u nadi da će se dogoditi nešto što se do sada nije dogodilo.

Zapitajmo se koliko je Božjih riječi koje donose stalan rod ostalo u našem srcu.

Kad ćemo konačno krenuti?

Crkva nas uči da je razmatranje NUŽNO i da bez njega ne možemo napredovati u obraćenju, uči nas da je molitva krunice bez razmatranja otajstava kao tijelo bez duše, uči nas da bez dobre pripreme ni jedna misa neće donijeti roda… (v. KKC 2708, KKC 2655, KKC 2688, KKC 1098). Uči nas mnogo toga – na papiru, ali, nažalost, ne i u praksi. Svaka čast iznimkama! Usudit ću se reći da je glavni uzrok tome nečinjenju na teološkim učilištima. Kako će svećenici učiti narod kad njih nitko ne uči niti razmatranju ni osobnom odnosu s Bogom; kad velika većina svećenika s propovjedaonice nikad ne propovijeda o svojim vlastitim iskustvima s Bogom i njegovom riječju, s molitvom i liturgijom, kad vjernicima ne prenose i ne usađuju ono što su od Boga sami primili?! Kako će prenositi ako sami nisu oduševljeni, ako sami nisu iskusili?! Tȁ usta pričaju o onome što je u srcu! Svaka čast onim malobrojnima koji su to ipak sami naučili i koji svoja iskustva vjere neumorno, s ljubavlju prema Bogu i ljudima, prenose drugima. Mi Kristofori nudimo Školu razmatranja, koju trenutno polazi oko 300 ljudi širom Hrvatske. Tijekom posljednjih pet godina mnogi su naučili razmatrati i vide sasvim opipljive plodove svojeg prakticiranja vjere. Crkva nas uči da načina razmatranja ima toliko koliko i duhovnih učitelja (v KKC 2707). Sigurno je da naš način učenja razmatranja nije svakome najprikladniji i da oni koji ne uspiju naučiti razmatrati po našem načinu ne trebaju odustati, već trebaju pronaći način prilagođeniji sebi. Ogroman je broj nezaposlenih vjeroučitelja. Zašto njih netko ne bi osposobio razmatranju pa ih poslao na župe da konačno uče narod onome što je prema nauku Crkve za svakog vjernika NUŽNO znati i prakticirati (v. KKC 2707)?! Pitam se u čemu je stvar: nije nam stalo ili jednostavno ni sami ne znamo?!

Završavam jasnom porukom: „Istinsku sreću nam ne može nitko izmoliti ni pokloniti, ne možemo je ničim zaslužiti; ne možemo ni sami sebe uvjeravati da smo zapravo sretni; istinska sreća je plod osobnog intimnog odnosa s Bogom!”

Želim vam za dušu korisno čitanje Booka.

Glavni urednik, Josip Lončar

 

Ovo je tekst uvodnika 103. broja mjesečnika Book (za mjesec srpanj 2018.). U 103. broju čitamo:

  • svjedočanstvo djevojke koje je mnoge vratilo u crkvu
  • ulomak iz nove knjige patera Marka!
  • o najnovijoj knjizi poznatog poljskog pavlina kojeg ste već imali prilike upoznati – patera Augustyna Pelanowskog
  • o bračnom paru koji se je spremao na rastavu, a onda ipak odustao od toga!
  • koji je najbolji način da nekoga vratimo u Crkvu
  • svjedočanstvo supruge koja je po molitvi na MES-u napokon zatrudnjela
  • što na ispovijedi ne smijemo raditi
  • komentare nedjeljnih misnih čitanja
  • koji je razlog svakog neuspjeha
  • viceve
  • i još mnogo toga!

Svoj primjerak „Booka” potražite na kioscima Tiska ili se pretplatite (ovdje). Prethodni broj časopisa možete prelistati ovdje.

  • 161
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Na vrh