Foto: fizkes, Shutterstock
Doselila sam nedavno u Botinec pa sam u veljači sa župljanima išla na zavjetno hodočašće blaženom Alojziju Stepincu u Krašić. Njih sedamdesetak krenulo je pješke iz Botinca ujutro, odnosno prije jutra, u 3.30. U podne su ručali i odmarali se u Jastrebarskom a tamo im se pridružilo još tridesetak župljana koji su onda hodali od Jaske do Krašića. U 15.30 je iz Botinca krenuo pun autobus, dakle još pedesetak ljudi, od kojih je pola busa hodalo tri kilometra s cijelom ekipom a pola se dovezlo direktno pred crkvu u Krašić.
Hodam ja ova zadnja tri kilometra i kaže jedna župljanka: „A mi k’o oni radnici od posljednjeg sata.” Ja se malo kiselo nasmijem, ha, ha, nije mi drago da sam ja onaj neradnik koji je radio samo sat vremena i nepravedno dobio cijeli denar. Ali tek na kraju te večeri shvatim parabolu, prvi put!
Naime, i ovi koji su hodali cijeli dan i oni koji su hodali pola dana i mi koji smo hodali sasvim malo, i oni koji uopće nisu hodali nego se samo vozili – na kraju smo dobili sve. Došli smo na misu i dobili Presveto, tko je htio mogao se ispovjediti i pomiriti s Gospodinom! Bez obzira koliko je hodao.
Nakon mise je bilo druženje uz roštilj. Svatko je dobio hrane onoliko koliko je bio gladan. Nisu oni od ujutro rekli: „E, vi koji niste hodali od jutra, možete dobiti samo kruh i malo ga utunkajte u mast od roštilja.” Nisu čak rekli ni: „Prvo nek se nahrane ovi koji su hodali od ujutro, a vama drugima što ostane!” Ništa, svi smo jeli koliko smo mogli.
Uz to, svima nam se računalo da smo ispunili zavjet. Svatko je dao prema svojim mogućnostima, dakle onako kako je on pozvan, a dobio sve.
Tad sam shvatila parabolu.
Do sad sam je uvijek gledala iz perspektive onih koji rade od jutra i stvarno mi se činilo nepravedno da oni koji rade samo jedan sat dobiju isto. Iako su se svi s vinogradarom pogodili za taj jedan denar, nekako je izgledalo nepravedno. Podržavala sam onog koji se buni i žustro klimala glavom na misi kad bi se čitao taj dio Evanđelja.
Uvijek sam se pitala zašto je vinogradar namjerno krenuo s onima koji su radili samo sat vremena, mogao je krenuti s ovima koji su radili od jutra i oni bi otišli pa ne bi ni znali koliko su drugi dobili. Ali ne, on je namjerno krenuo s ovima zadnjima. Kao da namjerno pokazuje da ne vrednuje rad ovih koji su cijeli dan radili… No, u to se nije uklopio način kako taj gospodar razgovara s radnikom koji se buni. Kaže mu: „Prijatelju! … Nisam li se s tobom tako pogodio? … Hoću posljednjem dati kao i prvome… Ili je tvoje srce zlo što sam dobar?”
I onda shvatim. Onaj denar je sve što se ima, nema dva denara. Jer taj denar je spas duše. Zato nije važno koliko dugo radiš jer taj spas nije tvoja zasluga, važno je da si se odazvao na poziv vinogradara. Kad god, pa makar i posljednju uru, važno je odazvati se prije noći, prije smrti.
Mi smo u Botincu bili pozvani Stepincu… odazvali smo se kako je tko mogao… kako oni od ujutro, tako i mi od posljednjeg sata!
Evanđelje po Mateju 20. Radnici posljednjeg sata
»Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. 2 Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. 3 Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni 4 pa i njima reče: ‘Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’ 5 I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. 6 A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ‘Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ 7 Kažu mu: ‘Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ‘Idite i vi u vinograd.’«
8 »Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ‘Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.’ 9 Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. 10 Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. 11 A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: 12 ‘Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.’« 13 »Nato on odgovori jednomu od njih: ‘Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? 14 Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. 15 Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’« 16 »Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.«
Autor: Sanja Nikčević
Za Book.hr priredila A. P.
Ako se želite osjećati kao dio obitelji Kristofora (onih koji donose Krista), možete skenirati kod za mjesečnu ili za godišnju uplatu ‘timarine‘.
Unaprijed zahvaljujemo i želimo iskrenu dobrodošlicu svim novim članovima obitelji (tima) Kristofori.
Podatci za plaćanje nalaze se na ovoj poveznici.
Želim donirati godišnju ‘timarinu’
Podržite naš rad
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
