Bojimo se suočiti s istinom o sebi, a evo zašto bismo to trebali učiniti Primjer koji pokazuje posljedice koje nastaju ako odbijemo suočiti se s istinom o nama samima

Foto: Shutterstock

Velik broj ljudi ne samo da ne živi vlastiti život nego ne živi niti u sadašnjem trenutku, u stvarnosti. Traže nekoga čijim bi životom živjeli, ponavljaju rituale iz prošlosti ili bježe u snove i iluzije pretvarajući se da su netko drugi. Boje se ne samo biti oni nego i prihvatiti stvarnost svog života i svijest o sadašnjosti. Prepričavaju priče iz prošlosti ili se veselo šale, sjede povučeni ili mudruju, tako da zapravo ne razumijemo o čemu je zaista riječ. Iako snovi i iluzije mogu utješiti i pokrenuti, ipak u konačnom obračunu dovode do još većeg straha od realnog života i stvarnih okolnosti, ograničavaju volju za promjenom i vode u ovisnost. Nije moguće ipak sve osloboditi sanjarenja.

Skrivanje vlastite nutrine

Za veću grupu ljudi lišavanje njihovih obrambenih mehanizama ili suočavanje s istinom o njima oči u oči značilo bi psihičku propast, bolest ili ludilo. Ljudi koji su u stanju živjeti svjesni istine o sebi zapravo je vrlo malo. Većina ima probleme s opsesijom, barem u današnjim vremenima kada je ovisnost postala stil života. Svaki opsesivan čovjek skriva pod površinom svojih oduševljenosti golemu agresiju, ljutnju i bijes. Traži varljivu, a ne istinsku sreću. Kad postane svjestan da zavarava i laže samome sebi, puca pun gnjeva i ogorčenosti.

Jedno sam vrijeme bio duhovnik jednom mladom muškarcu. Svaki put kad bi došao i kad bi priznavao svoje grijehe, nervozno bi se cerio kao da mi priča dobar vic. Pritom je uvijek prekrivao rukom lice, čineći gestu koja obično predstavlja duboku zamišljenost. Veoma mi je to smetalo jer sam osjećao da se zapravo pretvara i da svojim osmjehom želi stvoriti dobru atmosferu. Ostavljalo je to dojam kao da se u sebi zapravo bojao da ću ga prozreti. Svaki sljedeći susret bio mi je sve teži. Na koncu sam ga upitao zašto se smije dok priznaje grijehe i zašto stalno zaslanja lice i spušta pogled. Nije mi bio u stanju odgovoriti. Nakon toga se više nije pojavio.

„Riječ je Božja smrtonosna za one koji su se poistovjetili sa svojom maskom“

Ljudi se veoma boje pokazati svoju nutrinu – ne toliko zato što nose težak grijeh, već prije zato da na javu ne bi izišlo kako su u svojoj nutrini zapravo prazni, bez sadržaja, bez identiteta. Ta praznina može biti posljedica nekoga velikog gubitka, traume ili odgoja u vrlo nesretnim obiteljskim okolnostima. Da je kojim slučajem ovaj muškarac riskirao priznati svoju prazninu, možda bismo se potrudili otkriti njezin uzrok. Nismo prazni zato što ništa ne predstavljamo, već stoga što smo se, kad god je to bilo moguće, odricali onoga istinskog sadržaja koji bi nas ispunio, ponekad vrlo mučnih, ponekad neugodnih, ili jednostavno već zaboravljenih. Eglon se činio kao snažan čovjek, ali kada je Ehud ostao nasamo s njim, Božja riječ – u simbolici mača – učinila ga je slabim. Riječ je Božja smrtonosna za one koji su se poistovjetili sa svojom maskom.

Može se dogoditi i obrnuto – da duhovnik počinje glumiti pa su mu potrebne osobe koje bi vodio, treba mu publika – potrebni su mu drugi kako bi odigrao ulogu nekoga produhovljenog. To je nepošteno. Nepošteno je također kada se drugoga iskorištava kako bi se usavršilo vlastito umijeće, kada se prema drugomu ne odnosi kao prema čovjeku, već kao pokusnom kuniću.

Ulomak iz knjige „U potrazi za Božjim duhovnicima” autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Više o knjizi možete saznati ovdje, a kupiti ju ovdje.